Puno istočnije, na tromeđi Alžira, Tunisa i Libije postoji jedno drugo kraljevstvo. Mali pustinjski kraljevski grad. Ghadames. Mala pustinjska oaza u Sahari sa tolikom gravitacijom da privlači k sebi i državne granice. I one žele u taj grad, kao i bilo koji putnik kroz Saharu. I nemaju izbora jer to je jedina točka u okolici gdje ima vode. A voda privlači ljude. A ljudi privlače granice.
Postoji jedno pustinjsko kraljevstvo. Maroko. I u jednom od kraljevskih gradova tog kraljevstva stoji kuća nasuprot ulaza u glavnu gradsku đamiju. Dar al-Magana, tako se zove kuća na arapskom. Sahat-kuća po bosanski. Kuća na čijoj oronuloj fasadi vidljivi ostaci onoga po čemu je dobila ime. Ostaci vodenih satova.
U uskim i sjenovitim ulicama gradova Magreba vrijeme se nije moglo mjeriti suncem. Nego vodom. Kako su propadali kraljevski gradovi Maroka tako je nestajalo i njihovo znanje. Tako je nestalo i znanje kako su izgledali i radili tajanstveni vodeni satovi. Ostalo je samo sjećanje na jednu civilizaciju čiji su znanstvenici baratali elementima tako spretno da su mjerili vrijeme vodom.
U istoj civilizaciji samo istočnije, na tromeđi Alžira, Tunisa i Libije postoji jedno drugo kraljevstvo. Mali pustinjski kraljevski grad. Ghadames. Mala pustinjska oaza u Sahari sa tolikom gravitacijom da privlači k sebi i državne granice. I one žele u taj grad, kao i bilo koji putnik kroz Saharu. I nemaju izbora jer to je jedina točka u okolici gdje ima vode. A voda privlači ljude. A ljudi privlače granice.
Ghadames je mjesto na kojem je voda ispod Sahare najbliža površini vode. I zato su tu ljudi izgradili grad. Grad sa sedam četvrti. U svakoj je živjelo jedno pleme unutar svojih granica. I nepozvan prelazak granice susjedne četvrti je značio jedno – smrt. Nepozvan ulazak putnika u grad se kažnjavalo istom kaznom. U tom gradu sa malo resursa vrijedila su oštra i nepovrediva pravila. Kazna za povredu pravila je bila jedna. I nije bilo iznimke. Jer u ovom okolišu jedna iznimka od pravila može značiti smrt čitavog grada.
Čitav grad se slivao na jedno mjesto, na glavni trg. Tu su se dodirivali različiti dijelovi grada i tu su se nesmetano susretali građani iz različitih četvrti. I neokrunjeni kralj ovog grada je na tom trgu stolovao. U jednoj rupi nadsvođenoj bijelim lukom provodio je on čitav svoj život. I pitanje da li je on bio kralj ovog grada. Ili njegov rob. Sjedio je nad podzemnim blagom ovog grada. Vodom. Čitav grad je ispod svoje površine premrežen kanalima. Ali vode nema dovoljno da teče svim kanalima. Već je on, Mjerač, na trgu kontrolirao tokove vode pod zemljom. Svaki dan je točno u određeno vrijeme propuštao vodu gradskim obiteljima u različitim dijelovima grada. I taj protok vode je evidentirao čvorovima na konopu načinjenom od listova palminog lišća. Ti čvorovi su pokazivali točno vrijeme građanima Ghadamesa. Oni su bili jedini pravi pokazatelj vremena u ovoj vasioni gdje je voda mjerilo svega. I života i vremena.
I tako je svugdje. Koliko nam je Mjerač zavezao čvorova na užetu, zavezao je... To je to. Nema iznimke od pravila...
:(Još nema komentara