KATALONSKA PRIČA; O DVIJE DJEVICE

Centar ovoga grada je jedan trg.

Centar svih gradova je jedan trg.Još od rimskih vremena stroge kocke ulica vuku gradove u trgove, koji su početak i kraj svih ograničenja.

Plaza de la Virgen.

Važnost im daju uzvišena imena , imena uzvišenih stvari i pojava poput trgova republika, prevažnih da bi bili ulice.

Trg Djevice.

U ovom gradu na ovom Trgu , uzvišenoj kocki na kraju svih sjecišta, dali su ime Djevice. One Djevice s veliko D, djevice svih djevica, uzišene pojave.

Tu se sastaje svjetovni i duhovni dio ovoga grada, tu je katedrala posvećena Djevici sa biskupskom palačom i palača lokalnog vladara. Tu se održavaju sve gradske fešte.

Tu se viđa i biva viđen, na trg Djevice se dolazi u najboljem odjelu očišćen od prljavih svetovnih stvari  i pojava, zato kocku čine katedrale i biskupske palače, a ne pekarnice i mesnice. Samo ponekad se uzvišenom trgu dodaje svjetovni kontapunkt šatora i pučkih fešti da bi se utišao jal između onih koji imaju i pripadaju i onih koji nemaju i gostuju na svetoj kocki u kojoj završavaju sve ulice.

Još uvijek oko ovog trga žive plemićke obitelji sa obiteljskim grbovima iznad ulaznih vrata. Još uvijek se poštuju neki srednjovjekovni običaji. Iz vremena kada se ovaj grad brodova natjecao sa Venecijom i Genovom.

I samo ponekad se rulja pusti na tu svetu kocku da bi se klanjala i divila moći ulaznih vrata i strašnih lavova s orlovskim panđama.

I vratar u livreji je otvorio vrata jedne od obiteljskih palača na trgu. I izišle su njih dvije. Starice. Ali na čijim se crtama lica čita: da su sestre, sestre blizanke. I u hodu im se čita, da su ono što nekad zvalo "visokog roda", iako im je kralježnicu iskrivila starost. I vidjelo se po načinu na koji su se pozdravile sa slugom i izišle iz palače da su gospodarice kuće. I po načinu na koji se drže pod ruku i usklađeno hodaju se vidi; da su tako hodale jedna uz drugu od djetinjstva. I on, hod, je discipliniran i savšeno odmjeren, to je hod kaste koja čuva pod svaku cijenu postojeći poredak. A jedna od tih dviju sestri je časna. I čitam njenu uniformu i njen pojas sa tri čvora. Pripada ženskom redu franjevki, klarisama.

Vratar u livreji otvara vrata dvjema staricama . Ulaze na trg brzim korakom, naglašavajuči svoju važnost visokog roda čvrstim hodom, ne bi li što manje doticale pod, jer pod je za puk. Dva ista stara lica, stisutih usana. Prva  u uniformi starih gospođa visokog roda, stroga i dolična kako se pristoji , zakopčanoga kaputa , strogih udobnih cipela i stroge sjede frizure, bez tragova uljepšavanja ili dopadnosti.Druga u uniformi časne sestre klarise.

Te žene su ostaci jednog svijeta, u kojem je bio običaj da se jedna kćerka iz svake plemićke kuće pošalje u samostan. Običaj koji je postojao u svim velikim urbanim centrima Mediterana. Kako u  ovom gradu u Valenciji, tako i  u Veneciji, i u Genovi. I postojala su pravila na koji se način biralo žensko dijete koje će ići u samostan. Ali na koji način odabrati između dviju blizanki? Na koji način reći: "Ova je stvorena za samostam. A ova druga, ona je za svijetovni svijet". I da li su u ovom slučaju pri odabiru pogriješili?  Jer za razliku od muških franjevaca koji svi nose pojas sa tri čvora, kod klarisa samo nadstojnice samostana mogu nositi pojas. Ali ona nosi i krunicu zataknutu za pojas. I zlatni medaljon sa djevicom javno istaknut oko vrata. Sve su to simboli moći, ambicije i bogatsva koji su suprotni sa  čvorovima na pojasu koji podsjećaju na tri zavijeta svetog Franje: poslušnost, siromaštvo i rad. 

I jednoj i drugoj Bog je podario milost  rođenja u visokoj kasti, koji je obećavao lagodan život, lišen prizemnih  svjetovnih briga borbe za goli opstanak. Niti jednoj Bog nije bio milostiv te joj podario ljepotu lica koja  život čini lagodnim, lišen prizemnih muka u želji za dopadanjem, svima i važnim i nevažnima. Uz ljepota lica jadna duša se ne vidi.

Strogi običaj doba je jednu sestru blizanku odveo u samostan pružajući joj ljepotu duha  da njime pokuša osvojiti svijet. Drugoj je ostavio moč novaca i položaja da njime upravlja svojim i tuđim  životima.

I način na koji me je pogledala kada sam ju fotografirao mi je rekao. Kao i način kako se njena sestra za njenu nadlakticu primila. Sve mi to govori da je napravljen krivi odabir, da je ova koja je zaređena bila stvorena za svjetovni život, a skromnost ove druge, koja ne ističe niti jedan simbol moći ni bogatstva, ona je stvorena za samostan. Ona, koja se ni ne osvrće na svijet oko sebe. Koja niti mene nije primjetila. Ona je stvorena da bude časna sestra.

 „Ne mogu no gledati u pod, ne priliči se  tvojoj odori  taj medaljon “

„Imala si sve draga sestro  i nisi iskoristila ništa, taj crveni šal se ne priliči tvojim godinama“

I čini mi se onako zamišljena da uopće ne sluša svoju sestru kad joj nešto govori u uho.

I prkosno gleda naprijed stisnutih usana dok  joj sestra sikće na uhu

„ što će ljudi misliti“

Nego da je uronjena u sebe. I da se sjeća.

Doba nevinosti.

Kada su se igrale sa drugom djecom.

Na ovom pločniku.

Što će ljudi misliti ?

O dvije djevice.

Na Trgu Djevice.

Na Trgu Djevice