Moj profil

KAKO SU SE VODE RAZDIJELILE

Kad je pustila vatrenu kuglu u sebe kako bi Školjki bilo toplije, Vodi se stvoriše obale. Od sudara Vode i Ognja nastadoše neba i oblaci, a sve to nastaniše biljke i životinje – bijaše tada jedna Voda i jedna Zemlja.

Kad je pustila vatrenu kuglu u sebe kako bi Školjki bilo toplije, Vodi se stvoriše obale. Od sudara Vode i Ognja nastadoše neba i oblaci, a sve to nastaniše biljke i životinje – bijaše tada jedna Voda i jedna Zemlja.

No od svega toga, Vode bijaše sve manje i manje. Sve je teže bilo Školjki održati svoj biser čistim, sve je više Vode nestajalo jer je svemu trebala za život. Sve što je živjelo u njoj i na njenim obalama nije moglo bez nje. Tko god se rodio u njoj nije mogao bez nje.

Kako nestajaše, plakala je Voda sve gorče. Penjala se na stijene onih ugašenih vulkana da se sakrije od Školjke, da je ova ne vidi kako tuguje, a njene suze što se po vulkanskim stijenama slijevahu u dubine, bivale su sve mutnije i slanije.

Ali njena ljubav prema malenoj Školjki ne jenjavaše, a iz te su se ljubavi rađala sve redom lijepa djeca: kapljice najčišće vode koja je ikad postojala u svemiru. Imale su te kapljice halem dva oka, dva prekrasna bisera, duboka i modra k'o što nekad bi modra sama nutrina Vode.

Voda im je nadijevala imena po svojim pređima – putnicama kojih se sjećala još od svojih davnih lutanja Svemirom i čije je oblike rado uzimala. Tako su se ta djeca, te najčišće kapljice ljubavi zvale Potok, Izvor, Vrutak, Rijeka, Jezero, Duga, Brzak, Slap, Ušće, Led, Kiša, Rosa, Ponornica. Ta djeca bijahu onaj dio Vode koji se još sjećaše slobodnog lutanja svemirom i igre s Vremenom, koji se sjećaše bezgraničnog prostora slučajnih susreta sa svemirskim putnicima čija ljubav i bivanje nisu tražili uzvrata.

Vodi – majci bi drago što su je djeca podsjećala na nesputana lutanja, a Vodi – ljubavnici pak, Školjka s Biserom bila je zamjenjivi dio slobode. Djeca bijahu kivna na Školjku i njen Biser, vidjela su da im mati nestaje u toj ljubavi i da se muti i slani njihovo iskonsko biće.

Izvor i Vrutak skupe svu braću i sestre i dogovore se među sobom da odu od matere. Odluče se odvojiti – svoju čistoću nisu htjeli zamijeniti slanim materinim suzama, mutnom nutrinom ljubavnih događaja. Jedne noći bez zvijezda, dok se Voda mreškala oko svoje Školjke i dok joj je pažljivo pomagala očistiti Biser, skupiše se djeca, uzvitlaše svoje svemirske virove koji nisu vrili još otkada Školjka bijaše došla i u strašnom se ne-vremenu odvoje od materina tijela.

Bijaše to bolno poput nekakvog ponovnog rađanja: biljke i životinje nestajahu u strašnim vrtlozima, vulkani se pobuniše, a ona djeca sama i odvojena krenu uz njihove strane žestoko dubeći korita uz koja su se penjala. Potok i Rijeka su ih poveli, Brzaci su im davali novu snagu kad bi malaksali, Slapom preskakahu ponore i vulkanska grotla, Jezero je gasilo plamteću lavu dok su ostali napredovali.

Bio je to jedini put u postojanju svijeta i vijeka da se moglo vidjeti vodu kako putuje prema gore.

Kad su pobunjena djeca došla dovoljno visoko, izdubla je Ponornica uski prolaz kroz stijene i nestaše svi pod površinu zemlje, dubli su jame i prolaze ne bi li zauvijek sakrili svoj trag. Ušće je na kraju zatrpalo ulaz muljem, grančicama i sitnim kamenčićima, lišćem, ribljim krljuštima, perjem i jelenjim rogovima.

Majka – Voda, koja ostade uz Školjku plakaše još više i zbog Školjke, a i zbog one pobunjene vode, djece svoje, dijela sebe same koji je bio za nju zauvijek izgubljen.

Kako je Vrijeme prolazilo, ona je postajala sve slanija i svekolikom je životu bilo sve teže u njoj. Njene su suze zasolile cijelu okolinu – sve bilje i životinje koje su živjeli u njoj ili su poumirali ili su se morali prilagoditi na ovo novo stanje, morale su se uz sol naučiti buditi i lijegati, morale su je stalno čistiti sa svog perja i krljušti, morali su takvu vodu piti i njome se miti.

Zbog silnog tog novog moranja, tu Vodu nazvaše Mora.

Ona njena djeca, sakrivena duboko u zemlji i stijenju, bila su čista od soli, nisu se morali plašiti mutnih i slanih jutara i nisu se morali bojati za svoju čistoću. Njih su zvali Ne-mora.

No čula su djeca plač svoje majke svaki onaj put kad je s plimom izlazila jecati na ohlađene vulkanske stijene, spoznali su njenu tugu i samoću, i ljubav i punoću, i bi im žao majke, te odluče poći k njoj ne bi li slanost njenu malo smanjili i ublažili, ne bi li bol i nestanak odagnali, ne bi li pobijedili smrt koju je u sebi začela – jer voda nije krv, znalo se.

Otvori Duga izvore zemaljska i onim koritima kojima su se nekad penjali, počeše silaziti da se nađu s majkom.

Kiša ode na nebo ne bi li je što prije ugledala, ali prva je ipak ugledaše Jutarnja Rosa – koje li sreće kad su se opet susrele. Čim su se susreli, djeca počnu rastakati slane majčine suze koje su sad posvuda padale, a mati namah postane puna plime i na tim mjestima na kojima su se djeca s majkom sastajala, otada su mogle živjeti i morske i nemorske ribe, i morske i nemorske ptice, i morsko i nemorsko bilje.

Djecu više nisu zvali Ne-mora, jer morala su do Mora, morala su se vratiti svome početku, morala su zatvoriti krug zbivanja i izbivanja, a kako je uvijek slatko materi kad joj se djeca vrate i tu djecu po tome počeše zvati Slatkima Vodama.

Od tada te vode kruže našim planetom i čiste njegovo lice, njegovo nebo i podzemlje od ljubavnih tragova svoje majke – pokušavaju sakriti istinu kako njihova velika majka Voda ovisi o ljubavi jedne male Školjke s Biserom u sebi. Pokušavaju… ali pogledajte dobro u običnu, malu kapljicu i vidjet ćete u njoj ona dva modra, duboka oka – ona znaju istinu.

:(Još nema komentara

Budi prva/i, podijeli svoje mišljenje o slici i pomozi nekome u odabiru savršenog jela.