Kako su nastale zvijezde

Nemoguće je utvrditi kada se odigrala radnja ove priče. Neki kažu prije mnogo mnogo godina.  Neki kažu jučer. Neki tvrde kako je ova priča izmišljena. Ja ne znam. Ali se došuljala do mene poput mazne mačkice i čeka da je ispričam. A ja sam pristala.

Živio jednom dječak po imenu Francek. Bilo je to u vrijeme noćne tame, nakon zalaska sunca nebo je bilo mrko i tiho, bez ijednoga svjetlila. Francek je imao lijepo djetinjstvo, dobre roditelje i dragu braću i sestre. Kad je bio bolestan, predano su ga njegovali. Kad je bio nestašan, blago su ga korili. Kad je bio tužan, uzimali su ga u naručje. Francek je bio sretno dijete i svi su bili ponosni na njega. Trudio se svima udovoljiti i biti prijatelj. U školi se nije tukao, nije kopao nos i nije cinkao druge, kad bi oni napravili kakvu nepodopštinu. Lijepo je čitao i znao je računati, i posebno se ponosio kad bi ga Klara iz prve klupe nježno pogledala i zatreptala nakon što bi mu računica na ploči bila točna. Ipak, pored svih svojih vrlina, Francek je imao i jednu manu: satima je trčao livadama i šetao proplancima i skupljao sunčeve zrake. Majka bi ga nakon takvih izleta dočekivala tužna lica, a otac bi odmahivao glavom. Braća i sestre su mu se podsmjehivali.

Na užas sviju, ta se Francekova mana s godinama počela sve više razvijati. Nakon što bi obavio svoje dnevne obaveze, otrgnuo bi se od roditeljske kuće i bježao grijati se pod toplim ljetnim ili zubatim zimskim suncem. I uvijek se vraćao sretan i smiren, kao da iz njega struje tople zrake sunca koje je putem prikupio. Roditelji su bili očajni. Francek nije pokazivao želju za karijerom, nikakvu ambiciju ili probitačni duh. Njegovi prijatelji, braća i sestre su izučili korisna i lijepa zanimanja, neki su čak i studirali. Oblikovali su svoj život, a Francek je dangubio na svježem zraku. I bio je sretan.

Jednoga dana se Francek vratio kući predvečer i zatekao oca smrknutoga lica.

"Sjedni", zapovjedio mu je. "Imam ti nešto reći."

Između oca i sina je nastala tišina. Otac se očito borio sam sa sobom, nije mu želio priopćiti vijest, ali ga je tjerao osjećaj ponosa i nerazumijevanje za sinov život. Majka je u kuhinji mijesila kruh i s vremena na vrijeme osluškivala razgovor dvojice muškaraca.

"Franjo, više nisi dijete. Uvijek smo bili ponosni na tebe, bio si dobar sin, ali ovako više ne ide. Dok se drugi muče i rade za kruh svagdašnji, ti se skićeš na suncu i pjevušiš. Kradeš Bogu dane i kako ono kažeš, skupljaš sunčeve zrake! Ako ne prestaneš sa sanjarijama i ne počneš raditi pošten posao, moraš otići iz ove kuće."

Francek ga je cijelo vrijeme tužno gledao i tek s vremena na vrijeme jezgrovito odgovorio na pokoje očevo pitanje. Kad je otac izrekao zadnju rečenicu, spustio je pogled i uzdahnuo.

"Oprosti mi, oče. Ti moraš svojim putem, a ja moram svojim."

Sljedeći dan, još prije zore, Francek je skupio svoje stvari u zavežljaj, prešao posljednji put preko škripavog drvenog poda i izašao u hladnu i mrku noć, noć bez zvijezda i bez svjetla. Morao je prstima opipavati put kako se ne bi spotaknuo i pao. Nebeski je svod bio bezizražajan i šutljiv, a tlo omekšano Francekovim suzama. Okrenuo se još jednom za roditeljskim domom, a onda nestao u noći.

Godinama nitko nije čuo ništa o Franceku, ni obitelj ni prijatelji. Nedostajao im je i u mislima su ga molili neka se vrati. A Francek je šutio, šutio. Sve dok jednoga dana do njegovog zavičaja nije doprla vijest o njegovoj smrti. Našli su ga u dalekoj pustinji, ustiju suhih od žeđi i smirenih u zaustavljenom osmijehu. Hodao je danima pod vrućinom sunca i lica okrenutog prema nebu. Oni koji su ga sreli prije smrti pronijeli su glas o luđaku što tumara bez cilja. Eto, sam je kriv što je tako skončao, govorili su. Kakvoga li besmislenog života!

Francekovim se krajem razlila tuga. Francekov je put bio bez povratka, a što je od njega ostalo - tek stare uspomene što već blijede i neostvaren život. I sjećanje na nesretnoga sina koji je skupljao sunčeve zrake.

Sunce je taj dan sjalo i obasjavalo tužni svijet. Kako se počela približavati večer, ljudi su kao i obično počeli užurbano pripremati lojanice, zatvarati staje i tjerati malu djecu u postelju, u strahu od mrkline i noćnih utvara. Noć je bila izvor tjeskobe i Božje odsutnosti. Sunce se spuštalo prema horizontu, sve dublje i sve tamnije, pretvarajući se u grimiz, povlačeći za sobom tamni plašt koji treba pokriti svijet. I tada, u trenu kad se zadnja zraka sunca sljubila s horizontom i ugasila dan, i na usnama počele uplašeno mrmoriti molitve za sretnu noć, odjednom se nebo osulo nebrojenim mnoštvom sitnih sjajnih bisera, treperavih i blagih. I na usnama je odjednom zamrla preplašena molitva, oči su se raširile i zjenice smanjile, ljudi su počeli pjevati hvalospjeve i poskakivati od radosti. Djeca su iskočila iz svojih postelja, kokoši su počele kokodakati a krave mukati. Cijela je priroda i ljudi usred nje zaorila radošću. Noć više nije bila neprijateljica, noći više nema!

Radost je zavladala među ljudima i tu su prvu zvjezdanu noć proveli vani, plešući, grleći se i pričajući priče. I nitko se nije pitao otkud zvijezde na nebu i tko ih je poslao, sve dok se među njima, već gotovo pred jutro, nije pojavilo maleno, još pospano dijete. Ručicama je pokazalo prema nebu i pitalo odrasle:

"A jel nam ova svjetla Francek šalje?"

Razgovori su utihnuli i pogledi se spustili. Vjetar je obavijao grane i milovao travu. Svi su se sjetili usamljenog šetača blagoga pogleda, koji je za njih tolike godine skupljao sunčeve zrake. Sve to vrijeme ih je sijao u nijemu noć i čekao trenutak kad će proklijati. 

  Od te noći nebeski je svod osut milijunima malih svjetala, i ljudi se ne boje noćnih utvara. I svatko tko danju skuplja sunčane zrake, noću ih stavlja u prozor svoga srca i one svijetle svima.