Kao što rekoh utvrđivanje gradiva nije na odmet, a ponavljanje je majka mudrosti, što bi rekli stari Latini... što da vam kažem, do sada sam napisala, odnosno natipkala mnogo svojih misli, sjećanja, dogodovština iz mladih dana, pokušavajući na taj način sačuvati neke stvari od zaborava...opisati vam onako usput i sve ljepote moga kraja u kojemu sam rođena... sačuvati od zaborava neke običaje, navike... tome je poslužila stara bakina škrinja, koja nema dna, a uvijek stoji onako malko otškrinuta... a glavna slika su jabuke i orasi, u spomen na bakinu staru jabuku i drvo orasa pred kućom na sokaku...
Evo baš sam se neki dan uhvatila onako u laganom razmišljanju, koliko sam stranica i redaka natipkala na coolki za ovih 1,5 godina koliko sam ovdje... mnogo jednom rječju... koji je moj motiv... najviše težnja sačuvati neke stvari od zaborava, ako je to moguće, a ujedno vas i upoznati sa običajima i ljepotama moga kraja, jer nekako se stječe dojam da je ovaj nekada bogati žitorodan kraj, nekako potisnut u drugi plan, ali mi se ipak ne damo... nećemo kukati, nego se nadamo boljitku...
O čemu sam ja to pisala do sada, bolje da sam pitala a o čemu nisam zar ne... rodni kraj, široka nepregledna ravnica, sokaci, polja žita, kukuruza, suncokreta... nepregledna polja, prašnjave lenije, guste zelene šume... obrađivanje polja onako ručno motikom, ili uz pomoć pluga koji su vukli konji... ali našlo se tu mjesta i pokoji traktor, sve u svrhu da netko ne pomisli da sam toliko stara ha,ha, stari narodni seoski običaji poput kolinja koje se održalo i do današnjih dana, seoski svatovi sa djeverima i djeverušama, čavom i svim nekim pomalo zaboravljenim stvarima, ali moram napomenuti da još žive u mom kraju,koji se pripremaju tjedan dana, pa i više... o kruhu i domaćim lepinjama moje bake iz stare krušne peći... njenim buhtlama, nešto kao na slici...
siru i kajmaku iz glinenih ćupova, šljivovom pekmezu bez šećera, kruha namazanog domaćom svinjskom mašću i posipanog crvenom mljevenom paprikom, čiji su vijenci krasili stare pušnice i štagljeve... a i ova tikva me sjeća na nju...
i blatnjavu seosku jesen, kada su se bundeve vozile kolima kući, znate one ogromne žute, prepune koštica ili špica za grickanje zimi uz toplu peć... zimi ... vruće polutke iz rerne uz malo slanine ili kobasice, pečeni komadi tikve sarajevke ili turkinje, kuhani kukuruz, ali naravno tu su i kokice, i to na onaj stari način u rajndlici na štednjaku...
Podsjetiti ću vas na baku Katu i njenu staru drvenu škrinju brojnih uspomena iz priča moje mame... prašnjavog starog druma, kojim su prolazila brojna zaprežna kola koja su vukli konji, a svakog dana je njime prolazila i čorda svinja ili krava... a ponekad bi na tom prašnjavom putu zaplesao i neki medo ... a naš seoski poštar bubnjao važne obavijestii raznosio poštu...
Pisala sam o svom odrastanju, doduše ne samo o mom nego i mojim prijatelja, koje je toliko različito od odrastanja današnje djece, zgode i nezgode bolje rečeno, maloga nestaška... život na selu kroz razna godišnja doba, ima svoje bezbrojne čari, teško je nešto izdvojiti... ali ipak... proljeće... rascvala višnja, tisuće bijelih cvjetova, dolje zelena trava i procvale tratinčice, oko cvijetova zuje rojevi pčela, a mi djeca sjedimo na travi i pletemo vjenčiće od tratinčica...vjerujte mi nema ljepšeg prizora... a u jesen, kada pada kiša, gacanje po lokvama vode, zajedno s pokojom guskom ili patkom, gacanje po opalim dudama... ili jednostavno preskakanje kanala... gdje nam je bio kraj... ljeto... igranje i skakanje po ulici već od ranog jutra.... zima... topla odjeća, sanjkanje, grudanje, pravljenje Snješka, moj pas Bobi...
Ima tu još mnogo toga... stari bunar... šetnja ulicom djetinjstva... staro drvo oraha... i .... seosko dvorište, drvo jorgovana... popis je velik, noge već umorne... odmorimo se načas na staroj drvenoj klupi na sokaku... a mogu vas pozvati, ako ste za, na vikend na selu, moga djetinjstva...
Rodni kraj , njegovi ljudi i običaji su za mene nepresušan izvor pisanja... pisati se može o svemu i svačemu, trenutak inspiracije, neki miris, boja, davno zaboravljeni okus i sve je tu... uz miris maminog domaćeg čaja od šipka, njenu štrudlu ili pitu od jabuka, mogla bih napisati roman... naravno malko sam pretjerala, oprostite mi, ali ponijelo me... toliko je toga što nas čini sretnim, tzv. male stvari, na koje su mnogi od nas gotovo i zaboravili... recimo kako bi bilo sjesti i napisati nekome pismo, umjesto SMS-a, ili možda zastati na trenutak i porazgovarati s prvim susjedom, jednostavno naći taj minut vremena za koji uvijek kažemo da nam nedostaje, ništa ne košta, a puno znači... netko će možda reći, ona pametuje, što joj je, živi u prošlosti i tako, imam neki dojam da smo se međusobno veoma otuđili, što nije bio slučaj u prijašnja vremena, o kojima sam pisala, jer uvijek ima toliko vremena zar ne... slikovito se to može prikazati barem odškrinutom kapijom, ako ne posve otvorenom, nasmijanim, vedrim licima ljudi... a danas vas dočeka ovo naprimjer... čitam tako neki dan na jednim vratima, ispod slike psa doslovno piše " ulazite na vlastitu odgovornost "... mislim da to sve govori zar ne...
Evo pokušala sam nekako sve moje dosadašnje članke, ili barem većinu, staviti na jednu stranicu, da li sam uspjela u tome procijenite sami... lijepi pozdrav do neke druge prilike...
:(Još nema komentara