Ja se nekako uvijek vraćam mojoj omiljenoj i nepresušnoj temi¸ tako je i ovaj put. Neka prošla vremena¸ ljudi i običaji¸ vrijeme kada je sve bilo nekako drugačije¸ možda ne tako užurbano i stresno..... ako se pitate za izvor¸ ovaj put "na dobro poznati teren dovela me je svojim pričama i uspomenama jedna mila i draga gospođa po imenu Eva..." ..... ovo su kratke crtice nekih prošlih vremena¸ kako ona i sama kaže " za nju stretnijih i boljih....".....
Često možete čuti " nekada je bilo bolje " i slično. To ćete čuti uglavnom od starijih ljudi¸ koji kako i sami kažu teško se uklapaju u ova vremena¸ prepunih svega i svačega¸ mnogo je toga njima teško razumljivog¸ poput mobitela¸ pametnih telefona¸ intetneta. U ta vremena mnogo se radilo i to fizički bez puno pomagala i strojeva¸ za razliku od danas. Motika je bila zakon¸ pa vile¸ kose¸ srpovi¸ konji i plugovi¸ za razliku od današnje mehanizacije. Na slici je jedan jako stari sat koji i dalje vrijedno otkucava sate i minute svihovih dana i godina......
Zamislite par jutara zemlje i vinograda koje morate ručno obrađivati¸ koji je to bio posao. Kako kaže teta Evica rano se ustajalo¸ nekada i u tri sata, te odlazilo pješice "s motikom na ramenu u polje ili vinograd ". A tek u vrijeme žetve¸ koji je to bio posao. Ona i danas zna reći da dobro da je živa i dočekala tolike godine ( preko 80 )¸ koliko se radilo u njenim mlađim danima. Od oranja, preko sjetve pa sve do branja.
Ali još uvijek govori da je " sretan onaj koji može radit ".
Žetva je u to vrijeme bio najveći posao počevši od pletenja uzica za snoplje¸ same košnje s srpom¸ slaganja u stošce¸ te utovara na kola¸ a sve ručno. " Dignem ja tako snop do jaska kola¸ a on težak i padne mi par puta¸ prije negoli uspijem ga podići i baciti u kola¸ a ruke i ne osjećaš više....".
To često ponavlja i onda kaže da i nije nikakvo čudo da ju bole ruke. Kaže da je bilo svakakvih zgoda i nezgoda u tim poljskim radovima¸ a sve zavisno gdje se radilo kod kojeg i kakvog gazde ili gazdarice. Nevolja je bila ako si radio kod neke škrte gazdarice koja je štedila i na jelu i pilu. Običaj u to vrijeme je da se težacima daje kuhana šunka za doručak¸ a kaže negdje je bila tako tanko narezana da si " mogao gledati kroz nju " ¸ a još da je bilo i dosta¸ ma kakvi. Voda topla¸ a gazdarica kaže dobra je¸ samo da se ne dangubi s poslom¸ pa ti tako radi.
Cijeli dan radiš u polju¸ a onda te kod kuće dočeka još posla¸ hranjenje marve¸ dojenje krava i tako. " Uzmem ja tako lonac od 12 litara¸ podojim¸ lonac pun odozgor se digla pljena.... a krava ni repom nije makla" kaže " moj izvor informacija" .
Da ne pomislite da se u ono vrijeme samo radilo i " družilo s motikom " bilo je i zabave¸ poput kola iza crkve nedjeljom. " Ako bi se koja ćela uvatit koja nije bila Šokica¸ nije moglo samo te pogleda i ne da ". Ni u to vrijeme nije bilo baš sve kako treba zar ne? Išlo se i u komšiluk¸ sjedilo na klupama ispred kuće pod orasom i tako¸ to je bila svojevrsna tadašnja zabava. Najčešće bi na klupi sjedile bake¸ odmarale¸ drijemale i komentirale zbivanja na šoru. Pri tom bi nešto štrikale ili heklale da im brže prođe vrijeme¸ ili bi komentirale tko¸ što¸ kako s kim.....
Kad smo već kod heklanja¸ to je najmilija "zanimacija tete Evice "¸ puna je kuća njenih hekleraja¸ a najviše od svega voli one u obliku životinja¸ počasno mjeto pripada zecu i ptici¸ a trenutno je na redu konj.A jedna od njenih velikih ljubavi je i cvijeće posebice ruže, muškatle i božur ( poput ovog na slici ). U z božur je i tepsija sa savijačom koja se često našla i nalazi još i danas na njenom stolu.
Pri kraju ove msle šetnje kroz prošlost¸ ne mogu da ne sponem i neka od njenih omiljenih jela¸ naravno juha od piletine sa domaćim rezancima i to od kokica koje su trčale pi avliji. Spomenula bih još jedno jelo za koje sam i sama prvi puta čula a to je " tarana na mliku " . Dakle napravite taranicu¸ izribate ju na trenicu¸ malko posušite i skuhate u vodi¸ ocijedite i prelijete s mlijekom koje ste malko ošećerili i to je to. Od slatkog tu je najčešće spominjana " masnica " sa orasima i makom. Naravno u to doba mijesio se i domaći kruh¸ pekao u krušnoj peći zajedno sa lepinjama¸ koje su se mogle namazati i domaćim kajmakom. A na slici vidite jedan prigodni zidnjak iz tog vremena i na njemu pogačice od krompira, česti desert u to doba s malo štauba.
Eto toliko od mene za ovaj puta¸ ostaviću nešto još i za neku drugu zgodu. Pozdrav s prašnjavog sokaka!
:(Još nema komentara