ISTINITA PRIČA JEDNOG PSA (treći dio)

Prvi pravi znak da sam našla nove gazde i da sam ja sada njihov kućni ljubimac, bila je kožna smeđa ogrlica i uzica na razvlačenje (povodac, lajna ili sl) u crvenoj kutiji. Dok sam lutala okolo ne sjećam se gdje je završila moja stara ogrlica, ali znam samo da sam bila bez nje, a to je kao kod vas ljudi, kad bi goli i bez dokumenata izašli na cestu. Sigurno bi se osjećali nezaštićeno i jadno kao i ja bez ogrlice, simbola svog porijekla, odnosno pripadnosti.

Tada su me prošetali da obavim nuždu i da svima okolo ostavim poruke, da sam sad ja ovdje ali ne više kao uljez, lutalica i nezaštićena, već da pripadam ovoj kući, ovoj ulici, ovom kvartu i što je najvažnije ovim ljudima s kojima šetam. Sa posebnim zadovoljstvom i ponosom sam na svakom uglu, kod svake ograde i ulaznih vrata ostavljala poruke (mi psi to činimo mokraćom, malim kapljicama na više mjesta, koje drugim psima jasno govore tko je to tu bio, čiji je to teritorij i sl.)

Sada mi ona livada, na kojoj sam bila kad me ugledala moja sadašnja gazdarica, nije izgledala tako zastrašujuće velika i nisam se na njoj osjećala nezaštićena jer uz mene su moji gazde.

Svoje neizmjerno veselje pokazivala sam trčanjem u krugovima po livadi i svaki put zahvalno svraćajući pod noge drage mi gazdarice, po milovanje i pohvalu.

Sreći nije bilo kraja.

Bila sam nagrađena za svaki lijepi skok u zrak, za svako valjanje po travi i za svaki umilni pogled, kojim sam im do neba zahvaljivala.

Osim tih prekrasnih trenutaka igre i maženja, nažalost morala sam pretrpjeti i nešto malo manje lijepe, da baš ne kažem ružne. Ali, obećala sam sama sebi da ću sve izdržati što mi rade i da ću imati bezgranično povjerenje u svoje nove gazde, jer nakon onog nemilog iskustva lutanja, ovo je sreća koju nitko i ništa neće pokvariti.

Naime, taj drugi dan, nakon ogrlice i uzice slijedilo je i kupanje.

 VODA!! VODA!! VODA!!

Užasno mrzim vodu. Zapravo se je plašim. Ostalo je to ružno iskustvo od starih gazda, o ćemu sam već govorola. Ne sjećam se što, ali nešto gadno s vodom. Zato je ne podnosim i klonim je se, koliko najviše mogu. Ali ovaj put nisam mogla ništa kad su me gazdarica i neka djevojka ugurale u kadicu punu vode, istina tople i mirišljave, ali ipak vode. Sva sam drhtala a srce mi je ludo tuklo i već sam mislila da to neću preživjeti, malo sam se bunila ali naposlijetku sam ipak sve izdržala živa. I naknadno brisanje i sušenje.

Moram priznati da sam se poslije bolje osjećala ali taj strah je nešto puno jače od mene.

Nastavlja se moj život kao iz sna, sreća, mir maženje, igranje, hranjenje i duge šetnje. Upoznavanje nove okoline.

Jednostavno RAJSKI ŽIVOT a ne pasji.

I tako tri, četiri dana i onda su gazda i gazdarica, ozbiljni i lijepo obučeni krenuli sa mnom na šetnju. Da li baš šetnju? Malo sam sumnjala ali šta god oni radili sa mnom to je u redu, mislim ja opet. Moje povjerenje u njih je bezgraničeno.

Došli smo do neke nove kuće, ušli unutra a tamo puno mirisa i tragova raznih životinja, ne samo pasa. Postala sam zbunjena i prestrašena, ali ipak pokorna. Postavili su me na neki stol, pipali me, gledali, pričali nešto što od zbunjenosti nisam mogla razumjeti i na kraju lagana peckava bol i gotovo je. To mi je odnekud bilo poznato ali nisam se sijećala od kuda.

Kasnije sam sve naučila. To je veterinar kojem moram ići, nevoljko, ali gazde kažu da moram i tamo me piknu s nečim, kažu injekcija i onda mogu ići van. Obično poslije dobijem neku poslasticu i dodatnu dozu maženja, pa se sve brzo zaboravi. Na ogrlicu sam dobila lijepi plavi privjesak koji sam ponosno nosila, zveckala s njime i pokazivala ga svima.

Shvatila sam, to je znak pripadnosti mojim gazdama.

I tako sam ja SRETNO udomljena, rekli bi vi ljudi.

Ali nešto sam bitno zaboravila reći. Naime, nas pse odmalena uče naše majke da su nam mačke največi neprijatelji. Pitate se zašto? I ja se pitam i ne znam zašto, ali to je tako od vajkada i ja se toga držim. Tjeram ih gdje stignem i povlačim se kad vidim da sam napadnuta. Jer, kako peče ogrebotina mačje pandže, to je neopisivo! Osjetila sam to na svojoj njušci par puta.

A kad malo bolje razmislim, one su tako slatka bića, gotovo kao i mi psi. Samo što im zamijeram da se mogu popesti svuda gdje mi ne možemo i što nam kradu ljubav od vas ljudi.

Ponekad kad se ganjamo one mi pobjegnu na drvo ili pod auto, ili jednostavno nestanu, jer za njih nema prepreka. To me izluđuje i to je jedini razlog zbog čega ću ih uvijek ganjati. Naravno, samo one koje se daju. Ima pametnih mačaka kao moj susjed Žućo. Njega podnosim. Blago rečeno.

To o mačkama pišem sada jer je važno. Kad sam prvi puta došla u dvorište svojih sadašnjih gazda, odmah sam osjetila miris mačke koja je tu obitavala, ali sam to zanemarila, s obzirom na okolnosti to je i razumljivo.

Kasnije tog dana vidjela sam neku mrku macu, dlake boje kornjačevine, kako se šulja oko dvorišta. Čim se je približila dala sam joj do znanja da sam sad ja gazdarica u tom dvorištu.

Na moju sreću ona se brzo i ponosno, kako to samo mačke znaju, povukla. Na moju sreću, ali ne i na sreću gazde i gazdarice.Oni su još danima zazivali:“Mic, mic! Biba dođi!“ Ali nikad ju više nisam vidjela blizu našeg dvorišta. Pametna neka mačka. Kažu da si je našla novi dom u susjednoj pekari, pri toplom dimnjaku i vjerojatno uz obilje miševa.

Nakon nekog vremena i moji gazde su prestali misliti o njoj i spominjati je, jer sam se ja svojski trudila da ih zabavim i zadržim njihovu pažnju.

Tako sam JA postala neprikosnoveni vladar dvorišta i njihovih srdaca.

Bila sam sretna i zadovoljna, ali ipak, težila za nečim više. Izgleda da nam je to zajednička karakteristika s vama ljudima, zar ne?

Kako su dolazili hladniji i kišovitiji dani, a kao što već znate, ja se vode, pa tako i kiše užasavam, moje umilne oči gledale su na njihovu terasu, do koje se dolazilo prekrasnim novim rozim stepenicama. Kako bi bilo lijepo biti gore, govorile su im one. Tamo su se gazde okupljali, sjedili, pričali, veselili, ponekad i jeli, i uvijek je bilo živo i interesantno.

Jedno od prvih pravila, koje sam odmah usvojila, bilo je ne ići dalje od podnožja tih stepenica.

Iako sam to jako dobro znala, znala sam isto tako dobro iskoristiti svoju upornost i strpljivost a naročito svoje oči, kojima sam uostalom i zadobila njihovu ljubav.

Tako sam satima tužno, ali istovremeno umiljato i mazno gledala gore sa svoje granice dopuštenog i molila ih da me puste k sebi. Bila sam uvjerena da je samo pitanje dana kad će se to i dogoditi, osjećala sam to po gazdaričinom samilosnom pogledu, kojeg nikad neću zaboraviti, još od onog jutra pored livade.

I, naravno, dogodilo se!

Dozvoljeno mi je biti na terasi!

Čak što više, mladi su mi gazde (dva divna dečka, jedan je od njih onaj koji je prvi dan komentirao moj izgled, riječima da „to nije pas“, što sam mu odmah oprostila jer mi se jako svidio) donjeli neku kutiju koja je glumila pasju kućicu.

Ne, nisam nezahvalna, sačuvaj Bože, samo ju opisujem.

Bila je idealne veličine sa mekanom i toplom dekicom koja me je grijala kad je bilo hladno.

NASTAVLJ SE.........

P.S. molimo lijepo čitatelje da oproste zbog gramatičkih i inih pogrešaka, jer tekst nije lektoriran. Hvala!