Grčko-armenske priče

I. pjevanje

O podjeli svijeta mi kazuj, o Muzo,

o podjeli na četiri elementa

na koje svijet je podijelio jedan Grk.

I o četiri strane svijeta.

I o njoj mi kazuj, Muzo, o grčkoj Armeniji.

I o kornjači koja je pobjegla preko granice.

O očevima i sinovima mi kazuj.

O brkovima i muškim suzama.

I o petom elementu kojeg je u svojoj podjeli stari Grk zaboravio:

o vremenu...

II. pjevanje: O četiri elementa

Voda.

Vatra.

Zemlja.

Zrak.

Na ta četiri elementa je svijet podijelio Empedoklo, starogrčki filozof. I još je tvrdio jedno. Da ta četiri elementa spaja sila koja se zove Ljubav. I razdvaja sila koja se zove Sukob. On je pak odlučio skočiti u vulkan kako bi dokazao da je besmrtan, da je bog. I skočio je. U vatru, vodu, zemlju i zrak.

I da li je to bila Etna ili Vezuv. Ne znam. Mogao je biti i Ararat?

Jer i Ararat je vulkan. A ovdje na Kavkazu je sve vulkanskog podrijetla; i povijest i geologija i geneologija. Sve ono što je sagradila priroda i sve ono što su sagradili ljudi. Crkve su građene od vulkanskog kamena. I ljudi su tu vulkanskog roda. Dugo šute... I dovoljno je malo potresa. Ili puno votke. A onda slijedi erupcija. Zdravica. Vodka. Pa opet zdravica. Vodka. I opet. I opet...

I onda drugo jutro dolazi glavobolja od vatrene vode. I sjedenje u bašti na vrtnom stolcu kod svojih domaćina. I mučnina od vodke i pojedenih riječnih rakova koji mi štipaju želudac. I tupo gledanje u jedinu točku u koju možeš gledati u Jerevanu. U Ararat.

Ararat je vulkan. Ararat je planina čežnje. Ona je u armenskom grbu, svaki dan u njihovim zjenicama, ali ne i unutar armenskih granica. Ona je tamo, sa druge strane granice. Planine uvijek stvaraju optičku varku da su bliže nego što stvarno jesu. I Ararat izgleda Armencima na dohvat ruke, ali to je samo iluzija. Za Armence je nedohvatljiv. Zabranjen.

Dolazi domaćin. Hendo. Još je u potkošulji. Zapravo je on stalno u potkošulji. Sjeda  pokraj mene bez riječi. I dodaje mi dalekozor.

I gledam dalekozorom obronke Ararata. Na obroncima Ararata nema više ni Armenije ni Armenaca. Sada su tu Amerikaci. Američke vojne baze i radari sa turske strane granice, a kilometar dalje ruske vojne baze sa armenske strane.

I gledam Ararat i američke baze. I gledam, sve je tu.

Snijeg na vrhu planine.

To je voda

I vatra je tu.

I zemlja.

I zrak.

Projektili zemlja-zrak.

: O Edipu

Škripe metalna vrata dvorišne ograde. U dvorište ulazi Edip i sjeda pokraj mene i Hendoja. Edip je susjed. On je godište Hendojevog sina i njegov prijatelj. Ali stalno sjedi uz Hendoja. Malo govori i upija ga naslanjajući se ramenom na njega. Upija oca. Tuđeg. Ali jedinog kojeg ima. I koji mu je pri ruci.

Pitao sam jučer o tome Hendoja i njegovu ženu, Emu. Začuđeno su me gledali. I čudili se koliko sam pronicljiv. U jednom danu sam otkrio što većina ljudi u selu ne vidi.

Edip je kao i grčki Edip ostao bez oca. Edipov otac je radio kao glumac u kazalištu. I njegovoj majci je ostavio jedno. Edipa. I Edipu je ostavio jednu stvar. Ime. 

I Edip je odrastao bez oca. I čitav život se kao mačak mazi oko Hendojevih nogu. I Hendo je prihvatio tu ulogu. I njegovoj ženi Emi to ne smeta. I šute o tome. Jer seljani nebi izdržali da o tome ne pričaju. I da ne povrijede. I čude se kako sam ja to shvatio, za jedan jedini dan.

A ja još nisam spreman o tome govoriti. O tome da nisam zaslužio hvalu. Da uopće nisam pronicljiv. Nego da bolujem od iste bolesti kao i Edip. I da kao novopridošli sebični mačak osjećam u Edipu... konkurenciju.

IV. pjevanje: O Prometeju

Nas trojica sjedimo i šutimo. I svi smo okrenuti prema Araratu, kao da se sunčamo, kao da je on sunce. Sunce na lancu. On je dio planinskog lanca Kavkaza. A na kavkaskom gorju je bio lancem razapet Prometej jer je ljudima dao vatru. Koju je ukrao bogu vatre, Vulkanu. Koji je brat boga Marsa, boga rata. I u podnožju planine ljudi su uvjereni da je hladni rat završio. A na smznutom vrhu vulkana on se i dalje nastavlja. I čeka svoje vrijeme. Jer je Ararat još uvijek aktivni vulkan, a vulkan i rat su braća. I pitanje je trenutka kada će opet biti aktivni. I Vulkan. I Mars.

Tražim dalekozorom po vulkanu krivca za svu ovu zbrku, Prometeja. Nema ga. Njegov lik sam ovdje viđao samo na fasadama vladinih zgrada. Lik čovjeka koji slijeće sa bakljom u rukama među ljude u narodnim nošnjama koji plešu u kolu. A oko njih dalekovodi za struju. Komunistička propaganda je Prometeja prisvojila kao svog simbola. Simbola za elektrifikaciju, za industrijski napredak. I naravno ono što na kraju taj simbol želi reći je vaša vlast vam donosi napredak. I žrtvuje se za vas. Kao Prometej. Kao i onaj drugi koji se također žrtvovao za vas. I koji je također bio razapet na je jednom brdu. Čije ime je za vrijeme komunizma bilo zabranjeno spominjati. I kojeg je njegov otac kao i Edipa napustio.

V. pjevanje: O jednoj kornjači

Opet škripe vrata ograde.

U dvorište ulazi taksist koji će me voziti na drugu stranu države, na gruzijsku granicu. I dovodi sa sobom sina od jedanaest godina. Taksist pita da li može i njegov sin sa nama. Rijetko se vide, on je stalno na cesti, a sad bi mogli provesti više vremena skupa.

Ulazimo u Ladu. Vraćam Hendu dalekozor, ali on me moli da ga uzmem sa sobom. Da dalekozor nije dugo vidio puta i dugo nije gledao nove krajolike. Ide i dalekozor sa nama.

Krećemo. Taksist, njegov sin, ja i dalekozor.

Taksist je strašno nježan prema sinu. To je nešto što upada u oči. Muškarci ovdje emocije javno ne pokazuju. Ni prema ženama, niti prema drugim muškarcima. Osim prema djeci. Tu se ne štedi.

I bliskost tog djeteta u skučeniom interijeru Lade i u meni budi nježnost. Htio bi da dirati, maziti, pohrvati se sa njim. Moja želja je ovisnost. Ovisnost o sinu koji je tri tisuće kilometara daleko. I mada ovaj dječak nije moj sin ima oblik dječaka. Koji je dovoljan da probudi u meni glad. Glad za jednim dječakom.

Odjedamput njegov otac naglo koči. I izlazi iz auta. Uzima iz gepeka kartonsku kutiju i stavlja u nju nešto sa ceste. I daje kutiju sinu na stražnjem sjedalu. Dobili smo još jednog suputnika. Kornjaču. U vodiču piše da se ta vrsta na latinskom zove Testudo graeca armeniaca. Grčko-armenska kornjača. Lada nastavlja dalje, a sin kornjaču hrani travom i stalno joj nešto priča. A njegov otac dodaje svoje riječi. I ugodno je biti svjedok te nježne i nerazumljive konverzacije koja se odvija na armenskom. I osjećam se kao dio te priče.

Priče o ocu, sinu i jednoj kornjači. I da, dalekozoru.

VI. pjevanje: O visećim vrtovima Babilona

Crkva koja iznutra miriše na pšenicu.

Crkva je za komunizma služila kao silos za žito. Od tuda intezivan miris.

Kornjača ga začuđeno njuši. Puštena je iz kutije u mladu travu. I sa nama ljudima širi vlažne nosnice i miriše zrna pšenice koje više nema. I traži ih bezuspješno u travi.

Izvana crkva ima urezan grafit na grčkom jeziku iz petog stoljeća.

A unutra, slike sa armenskim nazivima svetaca na armenskom alfabetu.

I po zidovima grafiti ruskih vojnika na ćirilici. Iz 19-og i 20tog stoljeća. I Puškin je pisao o toj ruskoj vojničkoj tradiciji. Skoro dvjesto godina ruski vojnici prolaze ovim krajevima. Napreduju ili se povlače. I po crkvenim freskama zapisuju imena svojih ljubljenih u Peterburgu, Moskvi, Odesi.  I jasna je ta želja dvadesetgodišnjaka; da se na freski staroj tisuću godina urežeš i svoje ime i ime svoje ljubavi. Jer je dvadeset neusporedivo sa tisuću. I želja da tvoje ime bude vječno tu kao što je i freska vječno tu. Kada ostariš više ti takve stvari ne padaju na pamet. Jer se osamdeset godina ipak može usporediti sa tisuću. I na kraju upravo to zapisivanje, upravo ono uništava vječnost freske. Jer ti  ćirilični rezovi u žbuci freske pozivaju vlagu, koja ubrzo uništava fresku. I zajedno sa njom uzalud nadopisana imena.

Odlazimo prema autu. S dalekozorom bacam zadnji pogled i gledam krov crkve. I sjećam se antičke legende o Babilonskim visećim vrtovima. I Babilon je tu sa grčkim, armenskim i ruskim jezikom. I viseći vrtovi su tu: na krov crkve je vjetar nanio zemlju iz koje raste trava. I pšenica! Koja je izrasla iz zrna žita zaostalih iz vremena komunizma.

VII. pjevanje: O emigraciji

Izlazimo iz auta i hodamo. Vozač, sin, kornjača, dalekozor i ja. Dolazimo do željezne ograde. Do nečeg što se nekad zvalo zavjesa. Željezna zavjesa između SSSR-a i Turske.

Obična ograda je mreža od željezne žice. Sa druge strane ograde je grad. Ruševine grada koji je nekad imao četrdeset vratiju.

I treba puno mašte da se dočara da je ovo iza žice bio grad od sto tisuća stanovnika. Glavni grad Armenije. Ani. Grad koji je u srednjem vijek želio biti konkurencija Carigradu. I platio je za svoju ambiciju. Danas krave pasu travu po njegovim ulicama.

Uzimam dalekozor i gledam ostatke grada. Ruševine crkvi koje vire nepravilno iz zemlje kao truli zubi. I kroz dalekozor vidim još nešto. Ararat u daljini. Kao i Ararat i Ani izgleda kao da je na dohvat ruke, ograda prolazi pedeset metara od ruševina crkvi. Ali smo mi sa armenske strane i ipak izvan grada. I samo ga možemo gledati na način na koji ga dolaze gledati svi Armenci. Sa dalekozorom.

Dječak odjedamput viče. Pustio je kornjaču da šeće, a ona je prošla kroz ogradu na tursku stranu. Dječak ju zove da se vrati. Međutim ona nastavlja dalje. Stane. Izdužuje vrat i miriše zrak. Pa opet gegajući hoda dalje. I nastavlja. Prema zapadu. Prema Grčkoj.

VIII. pjevanje: O Aristotelu, i opet o emigraciji

U autu tišina. Dječak je tužan radi gubitka kornjače. Otac ga tješi. Ne znam šta mu govori, ali znam što mu želi reći. Na svijetu ima još puno kornjača. I u životu ćeš ih imati još mnogo. I koliko god se brinuo o njima one će na kraju krenuti svojim putem. A na trebi je da ih pustiš, da odaberu svoj put. I da ga slijede.

Konačno dolazimo do konačišta. Već je mrak i ništa se ne vidi. Znam da sam u gradu. Ali grad ne vidim. Alaverdi. Na granici Armenije i Gruzije. Vozač na armenskom dogovara detalje sa vlasnikom pansiona. Idemo premoreni na spavanje.

Jutro.

Izlazim iz apartmana. Vlasnik me pozdravlja. Pokazuje mi stijenu u kojoj po legendi živi zmaj. Koji izlazi po noći i otima djevice. Kroz dalekozor izgleda kao bilo koja stijena.

Pokazuje mi planine na sjeveru. Gledam kroz dalekozor. Šume. Gruzija.

Poziva me da doručkujemo skupa. Zove se Aristotel. On je Grk. U Armeniji i Gruziji postoje grčki enklave. Još iz doba helenizma. Sela koja su naseljena Grcima. U Gruziji imaju naziv za njih. Berdzeni. Mudri. Tako ih zovu radi filozofije koja je grčki izum. Govore jezikom koji je najbliže starogrčkom, koji je nerazumljiv modernim Grcima. Govore jezikom kojim je govorio Empedoklo, Platon, Sokrat. I kojim govori Aristotel, koji sjedi nasuprot meni.

Interesantno ime, Aristotel. Kažem. Na ruskom.

Za nas Grke to je samo ime, kao i svako drugo.

Obično?

Dobro. Ne baš toliko obično. I da, čitao sam Aristotela, naravno. To je pitanje nacionalne časti. On je izmislio naprimjer i optiku. Da nije bilo njega ne bi bilo niti tog dalekozora u tvojim rukama. A pogledaj ovo. Na dalekozoru je znak Olimpijade. I ona je naša, grčka...

Pun je ponosa. A onda mijenja ton glasa. Priča mi kako su poslije raspada Sovjetskog Saveza  većina grka iz Armenije i Gruzije emigrirali. Nazad u Grčku. I ovdje, ovdje se broje posljednji dani helenizma. Priča mi sudbine ljudi koji su emigrirali, kako se stara euroazijska grčka otapa u novoj Grčkoj. Kako nestaje njihov jezik koji je otac današnjeg grčkog jezika. I ovaj novi jezik ga guta. Komadić po komadić.

Aristotel organizira autobuse za emigrante, koji po ljeti dolaze iz nove Grčke posjetiti svoja stara sela i grobove u staroj Grčkoj. U Armeniji. I priča mi kako svaki put broji sjedala u autobusu. I svake godine ih ima sve više praznih. I točno zna prezimena staraca koji su zauzimali ta sjedala prošle godine. I svake godine ih je sve više, praznih sjedala. I u autobusima ih je sve manje, putnika. Mladi ne dolaze. Mlade po prirodi stvari privlači Nova Grčka. A ne Stara. Stvar je i u prirodi, u generacijskom jazu, u prirodnom odvajanju od svojih očeva i njihovog svijeta.

Počne plakati.

E sad. Na to nisam bio spreman. Na Grka od 130 kila sa gustim brkovima koji plače.

Oprostite. Jesam li rekao nešto?...

Ja to ne mogu izdržati. Plačem radi nestanka moje kavkaske Grčke...

Ali i radi svoje duše... Vaš vozač me zamolio da Vam naplatim hotel više nego što košta i da njemu dam razliku. A Vi ionako plaćate smještaj njemu i sinu. I ja sam pristao. I to me boli. Zbog toga plačem. Oprostite. Radi plača. I radi prevare.

Treba mi nekoliko sekundi da procesuiram.

Ne znam sam kako bi trebao reagirati. Zabolilo me to što se dogodilo, a opet radi se o maloj svoti novaca. Prvo što sam učinio je da sam ja njega počeo tješiti. I pričati kako je to tako na Kavkazu. O tome je i Ljermontov pisao. I da bih prije sto godina ostao bez glave, a ne samo bez nekoliko eura. I da i danas postoje bande koje se profesionalno bave otmicama na Kavkazu. I da je slično bilo i u mojoj zemlji  prije dvjesto godina. I da su se ti ljudi u mojoj zemlji zvali hajduci, kao što se i ovdje zovu. I da se ne uzbuđuje. I koliko je nevjerojatno da postoje ljudi koji radi svoje krivnje plaču.

Smirio se. Ispričava se za plač. I nešto mi reče na starogrčkom. Pa onda prevede na ruski i sa ponosom naglašava svoje riječi. Aristotelova rečenica:

Svi su veliki ljudi melankolici.

IX. pjevanje: O Odiseju

Na cesti smo. Vraćamo se u Jerevan. Pred ulazom u grad ogromna usamljena vila bivšeg ministra prometa. Njena ograda je odmah uz autocestu.

Gledam ju dalekozorom. Ne smijemo se zaustavljati. Bilo bi opasno. Radi još jedne riječi koju je smislio Aristotel.

Oligarhija.

Bivši ministar prometa je sad dio oligarhije. Vladajuće kaste političara, mafijaša i poduzetnika, koji upravljaju ovim društvom urušenim potresom, tranzicijom i ratom. I svoj status pokazuje vilom uz autocestu.

Kao dodatna prijetnja i upozorenje na kovanoj ogradi štitovi sa glavama meduze.

U dvorištu sve je puno pozlaćenih kipova grčkih ratnika. I Pegaza, krilatih konja. Čitava grčka mitologija je nagurana ispred vile sa klasičnim jonskim stupovima.

I sirene su iznad ulaza. Pozlaćenih ribljih repova. A ja sam zavezan za jarbol Lade Klasik i prolazim mimo njih u petoj brzini. I moji suputnici ih ne čuju. A one pjevaju. Oooooodisejuuuuuu.... Ooooooooj, oooooodisejuuuuu....

Da li meni pjevaju?

Da li sam Odisej, junak priče s kojim se pripovjedač poigrava? Čije ime na starogrčkom znači Sin boli?

Ili sam ja u ovoj priči Homer, onaj koji priča?

Ili sam u ovoj priči Telemah. Koji je krenuo u potragu za njim. Za mojim ocem, za Odisejem Prometnim. Kojeg su mi hiroviti bogovi cestovnog prometa, davno, na jednom križanju zajedno sa mojim pravom prvenstva oduzeli.

X. pjevanje: O petom elementu

Vratili smo se u selo.

Ema i Hendo nas dočekuju u dvorištu.

Vraćam dalekozor Hendoju. Dobro me je služio.

Hendo ga ne želi nazad.

Mislim da mi ga želi pokloniti. Ne mogu to prihvatiti.

Ali nije to što on želi.

Priča mi priču o dalekozoru.

On se bavio streljaštvom. I bio je sudac na Olimpijadi u Moskvi 1980. Zato je na dalekozoru urezan znak olimpijade.

Svaki put kada je poslije toga putovao na ljetovanje u sovjetsko doba, kada se na bonove moglo ići na ljetovanje u Bugarsku ili Rumunjsku, nosio je dalekozor sa sobom. I njegov sin je za vrijeme putovanja gledao u daljinu, i ispitivao ga: A što je ono? A što je na onoj planini? Tko živi u onoj kući? Kakav je ono dimnjak?

A on bi mu s volanom u rukama i nezapaljenom cigaretom u ustima pričao starogrčke mitove koje je smještao na te planine, u te kuće, u dimnjake atomskih centrala...

Onda su propale atomske centale. Malo poslije je propao i komunizam, ljudi su se morali početi snalaziti. Sin je otišao iz zemlje. A Hendo je kupio autobus i počeo je voziti svoj privatni gradski autobus. I stavio je dalekozor na komandnu ploču. Ne zna zbog čega.

Uglavnom, sedam godina je vozio taj autobus po ulicama Jerevana i nijedamput ga nije ogrebao. Nije doživio niti jednu nesreću. Što je nevjerojatno zbog stila vožnje jerevanaca. I niti jednom se nikome ništa loše nije dogodilo u autobusu.

Odlučio je prodati autobus. Našao je kupca. I nije mogao spavati. Ne radi autobusa, već radi dalekozora. Osjećao je da ako uzme dalekozor, kupac bi mogo doživjeti nešto ružno u autobusu. A volio je taj dalekozor. Jako.

I tako nekoliko noći.

Prodao je autobus. I ostavio dalekozor u njemu.

I za sedam godina se kupac vratio. Autobus više nije vozio, prodao ga je u staro željezo. Ali dalekozor je i njega čuvao, za proteklih sedam godina niti jedamput mu se ništa nije u autobusu dogodilo. Niti njemu niti bilo kojem putniku. I sa zahvalom vraća dalekozor. Kupac je bio doktor povijesti. I dao je svoje objašnjenje. Dalekozor je ruske marke Kronos. Dobio je ime po grčkom bogu Kronosu koji je moćniji i od Zeusa, Kronos je Zeusov otac. Ali ga na kraju priče Zeus porazi.

Zato mi je Hendo dao dalekozor za put. Za sreću. Da me čuva. Znao je da mi se na putu ništa neće dogoditi. Ako je na sjedalu podraj mene Kronos.

Želi da uzmem dalekozor i da ga predam njegovom sinu koji je u Hrvatskoj. Koji je trebao doći sa mnom. Ali koji radi neke birokratske zavrzlame nije došao. I tako već desetak godina. A pravi razlog je svađa, to mi je za jednim doručkom ispričala njegova žena. Riječi koje su ostale između njih dvojice. Koje rastu i rastu. Trenutno su 3000 km velike.

Hendo ga svaku noć sanja. Osjeća ga u svojim snovima, ali ga ne vidi. U snovima ga sa dalekozorom traži. I ne može ga naći.

I moli me da mu predam dalekozor. I poruku. Da se barem jedamput na kratko vrati. Da ga samo još jedamput zagrli. Jer se osjeća poražen. Kao Kronos. I polako se predaje.

I jer osjeća da mu ponestaje onoga što Grci također nazivaju „kronos“.

Vremena.