U naslovu je jedna stara izreka¸ govori o tome kakva je vrijednost onoga što smo ili ste napravili vlastitim rukama¸ u to utkali mnogo ljubavi¸ volje i strpljenja. To je ujedno vidljivo i iz glavne slike ovog članka¸ ako malo bolje pogledate vidjećete o čemu vam govorim.....
Domaće je domaće¸ s tom rečenicom sam se često susretala kako prije¸ tako i danas sve više¸ jer ljudi opet sve više cijene " ono naše " ¸ bilo ono što su sami proizveli ili kupili ( dobili ) od nekoga koga poznaju i znaju kako radi i proizvodi.
Međutim ima i onih drugih koji misle da je ono iz uvoza bolje i vrijednije¸ jer je možda i povoljnije po cijeni. Danas je kod mnogih veoma važan taj " finan.-materijalni moment " radi stanja koje trenutno vlada u društvu i zemlji. Ali to može¸ ali i ne mora biti uvijek biti slučaj. Ali dosta " politike " i svega s tim u vezi¸ vratimo se mi na pravu smisao ovih redova.
Kroz ove redove¸ uz pomoć slika¸ kroz cijeli tjedan¸ nastojala sam se vratiti u kuhinju moje mame i bake¸ ali dodati pritom i nešto moje¸ nešto od moje kćerke¸ povezati prošlost i sadašnjost¸ više generacija .....
Što nas to sve povezuje¸ pitam se ? Da li ove buhtle s makom i pekmezom¸ koje je radila baka tako da ih je pekla u krušnoj peći¸ peći na drva¸ mama je već imala el. i plinski štednjak¸ kao i ja. Danas da i ne spominjem sva čuda tehnike koja su mojoj kćerki na raspolaganju¸ ali jedno uvijek ostaje isto¸ ne mijenja se kroz godine i protek vremento je ljubav koja je u njih uložena. Uvijek kada stavim pregaču ili kecelju ( opregač ) i uronim ruke u brašno¸ sjetim se moje mame i bake ( iz maminih priča)¸ kako su to one radile. Tradicija se nastavlja¸ sada već i kroz novu generaciju ( moju kćer)¸ naravno kada uhvati vremena¸ kada se zaželi kuće i dozvole joj obveze¸ iako je to kod nje mnogo jednostavnije¸ s
ve u skladu s tempom života.....
Mogla bih vam tako nabrajati i uspoređivati prijašnje i sadašnje vrijeme¸ kako rekoh nešto uvijek ostaje isto¸ poput tradicije koju nastojimo sačuvati¸ jer narod bez prošlosti i tradicije nije potpun.
A ovo je samo mali dio tradicije moga kraja¸ obitelji.... domaći rezanci za juhu ( uski )
I ovo¸ možda ne znate ili znate¸ to su vam domaće fleklice za juhu....
Da slika bude potpuna tu su i široki rezanci za juhe¸ gulaše¸ za rezance sa sirom¸ makom¸orasima¸ još od vremena moje bake.....
Kao što sam jednom negdje rekla i napisala¸ radila ih je moja baka¸ mama i ja¸ a sad da li će i kćerka¸ tu moram malo zastati i priznati da ne znam¸ jer uz ovakav tempo života mislim da barem zasada neće.
Mislim da je ovo na slici ipak primjerenije i brže ha ha¸ možda i nagađate razlog¸ ako malko bolje pogledate¸ ali ima vremena¸ to je jedan novi moment ....
Ali da ja nastavim polako dalje s podsjećanjem i usporedbom i to s ovim svima dobro znanim keksima na mašinu ili strojnim keksima. Nekada su se pravili uz pomoć metalne mašine za mljevenje mesa uz razne nastavke¸ koju ja nažalost više nemam¸ ali imam ovu zamjenu ( kineske proizvodnje¸ a tko bi drugi smislio takvo što ). Možda vam izgleda kao igračka na prvu¸ ali radi¸ doduše uz malo više truda i muke¸ pomoći i od moje bolje polovice.
Na mojim slikama uočiti ćete ovaj maleni crni šeširić¸ on je dio baštine i tradicije¸ izradile su ga vrijedne ruke ( jedne meni veoma drage osobe¸ moje kume ). Stavlja se na boce s našom domaćom šljivovom rakijom ili likerom. Nosili su ih inače nekada bećari ( momci )¸ kada su išli u selo curama i snašama¸ a i danas su dio folklorne tradicije.
Pod gornji slogan mogu uvrstiti i ovu domaću pogaču¸ mislim nije kao iz vremena moje bake¸ pečena u krušnoj peći¸ ali mogla bi proći¸ kao kakva zamjena. Ona je dio tradicije moga kraja¸ poznata i kao slavonska masnica.....
Kakva bi to tradicija bila i nešto domaće¸ ako ne spomenem poneko varivo ( ovo je na slici kelj ) i paprikaš ( dobro moram priznati da je ovaj doživio i male izmjene¸ ali....).....
Eto mogla bih vam ja još dugo tako pričati i nabrajati¸ naširoko i nadugačko¸ praviti usporedbe¸ ali za sada je dosta.
Za kraj¸ vas sve skupa lijepo pozdravlja jedna odnedavno ponosna baka malenog dječačića¸ koji je doduše daleko od mene¸ iako stalno u mislima¸ da li će na neki način slijediti tradiciju i njene vrijednosti¸ teško je reći¸ ali u jedno sam sigurna¸ da ću mu barem pokušati ispričati ponešto o uspomenama i sjećanjima na prašnjave sokake¸ široke šorove¸ tarabe i avlije¸ bećare i snaše¸ žitna polja i vrane konje......lijepi vam pozdrav do nekog sljedećeg puta svitu moj lipi!
U ovoj slici spoj je staroga i novoga¸ kako i treba biti.
:(Još nema komentara