Anđeli nam dođu ponekad, u licu nepoznatog čovjeka ili djeteta, dođu ponekad u obliku psa ili mačke, ponekad je taj anđeo konj ili čak svinja. Anđeli mogu biti ljudi, koji su na tvoj put stavljeni, da ti daju ono što ti taj tren zatreba, ti sam možeš postati takav anđeo, ako ponudiš ljubav i pošalješ je u svijet.. vratit će ti se stostruko, kao kiša ljubavi!!
Anđeli su ponekad potpuno nama skriveni i neprepoznatljivi, ali njihovu prisutnost osjećamo, a kad anđeo od nas ode, mi uvijek osjetimo prazninu, koju ostave za sobom.
Ovu priču s ljubavlju posvećujem mihovil i njenoj obitelji, te manueli-g i njenoj obitelji.
Nisam nikada puno razmišljala o anđelima, sve dok dva nisu pala u moje krilo. Moj život je bio okružen pažnjom i ljubavlju mojih roditelja, koji su me držali kao malo vode na dlanu, moje bake koja me obožavala i koju sam obožavala. Nisam poznavala bol i razočarenje, dugo, dugo...
Nisam imala djece na početku braka, deset godina sam ih željela, ta me želja fizički razdirala, doslovno me boljela. Moje tijelo je prekovremeno stvaralo jajašca, niti jedno nije uspjelo dozreti, da se počne novi život.. Kad se napokon i to dogodilo, jad i tuga.. gubitak dva moja anđela odjednom.
Sjedila sam u kutu sobe i plakala, nakon što mi je jedno tužno i zanemareno dijete na poslu, viseći oko vrata reklo : " Miice, ja bih da si ti moja mama!" To me dotuklo.
Osjetila sam da je krajnje vrijeme da prestanem plakati, da počnem raditi, da uzmem od života ono najbolje što znam i mogu. Morala sam početi graditi druge stvari, one koje se ne tiču moje luđačke želje da postanem majka. Mirila sam se polako s time, da možda od moga majčinstva ništa neće biti, nikako nisam htjela cijeli svoj budući život bazirati na žalosti i samosažaljenju, oko te nesretne činjenice.
Pogledavši iskreno u svoje srce, upitala sam se: "Što ja radim najbolje? U čemu sam najbolja? Gdje sam najsretnija?"
Odgovor je došao iz srca i duše. Ja sam najbolja u vrtiću s djecom. Znala sam to i prije, radila sam tamo sa srednjom odgojiteljskom školom, koja više nije bila dovoljna za stalni posao.
Taj osjećaj sada mi je bio pojačan i kao da je potvrđen nečim u mojem mozgu- nešto kao da me gurnulo, ja sam u subotu, jedan dan nakon zadnjeg roka za prijavu, na prijemni ispit na fakultet, vidjela oglas za prijem studenata uz rad. Jedva sam dočekala ponedjeljak. Otišla sam na referadu, ne znam kako sam uspjela, nakon ekspresnog odbijanja službenice referade, uzeli su mi dokumente i primili me, intervencijom dekana, kojem sam se obratila riječima : "Molim Vas, pomozite mi!"
Pogledala sam listu primljenih studenata, bila sam među prvima na listi. Od tog dana krenulo je sve nekim čudnim tokom..
Još istog dana sam ostala trudna- valjda. Rodila sam NJU... .
Ona je bila ostvarenje svih mojih snova, svakog sna ikada zamišljenog i ostvarenog. Ona je bila moj anđeo sreće, ona me učinila majkom, ostvarila sve ono čemu sam se potajno nadala, sve što sam željela, postala je moja istinska i prva radost. Imala je i još ima, srce i dušu anđela, zaigrana, razigrana, nježna, lijepa i dobra do kraja, ne može si pomoći, u njoj nema niti trunke zla, to me plaši i zadivljuje, u isti mah. Obožavamo je, kud god krene, druga djeca je slijede, vole je i oko nje se okupljaju, osjećaju njenu gotovo opipljivu dobrotu. Ona sjaji kao sunce u mojem životu, pogledam u njene oči i vidim joj tu lijepu i čistu dušu, kako kod malih beba. Jednom sam dovela cijelu obitelj na njenu predstavu u vrtiću, glumila je, pjevala i svirala, bila je sretna, van sebe od sreće, rekla mi je tada - sretna sam, jer sam baš dobro odabrala, da baš ti budeš moja majka. Nisam tim riječima pridavala značaja, ali čuvala sam ih i čuvam ih u srcu.
Kad sam ostala drugi put trudna, znala sam to doslovno isti čas. Osjetila sam pomak u duši, cijeli moj fizički i mentalni sklop se promijenio. On je dolazio.
Nije govorio ništa, imao je dva mjeseca i bio neobično miran, promatrao me, kritički me gledajući, očima i izrazom lica sažaljevajući me, kad bih nešto krivo uradila, ili bila nespretna. Držala sam ga u stolnoj njihaljci, na stolu da me vidi, dok obavljam kućanske poslove, uvijek sam osjećala na leđima i potiljku, taj njegov pametni pogled. Ponekad mi se ironično podsmjehivao, kutom usana, pratio me pogledom, to nije bio pogled djeteta, već osobe koja sve razumije. Ponekad sam se toga čak i plašila. Gugutanjem i pokretima tijela, u dobi od dvije godine, dao mi je do znanja da zna razlikovati boje i da zna računati do pet. Nikako nije htio govoriti, osim mama tata, baba i sl, jedino što je do svoje dvije i pol godine uopće tečno izgovorio, bilo je panično traženje NJE..: "Mama, mama, mama di je Eja?". Vozila se s bakom u drugom autu, u tome trenutku. Kad je progovorio, govorio je tako komplicirane riječi, da sam ostajala šokirana (a i svi drugi oko mene) i pravilno razlikovao č i ć, sve mu se slagalo u rodu, broju i padežu, ne pogriješivši nikada!! Nekoliko puta je na mene bijesno viknuo, na makedonskom jeziku, iako ga nikada prije nije ni čuo! Uvijek ima potrebu razjasniti uzročno-posljedične veze među stvarima o kojima govori, uvijek želeći sugovornika razveseliti ili utješiti, u svemu gleda najprije pozitivno.
Jednog dana, kad je on imao nepune četiri godine, vozili smo se svi četvero u autu, tada je opet izvalio jednu od svojih bisernih konstrukcija, moje srce se obraduje i spontano izgovorih: " Sine, mi smo željeli samo takvo dijete kao ti, nikakvo drugačije nismo htjeli, tata i ja smo baš tebe željeli."
On raširi oči i vrlo mirno reče, doslovno ovo : "Imate krivo! Vi niste mene izabrali, ja sam izabrao vas, da budete moji roditelji, bilo mi je jako dosadno, ali igrao sam šah i rješavao matematičke zadatke, s drugom djecom, koja su bila tamo -na nebu (pokazuje prstom). Imao sam krila, ustvari, svi smo imali krila i čekali smo svoj red da se rodimo. Ja sam morao čekati da se Lea prva rodi, bilo mi je teško, kad je ona otišla k tebi, ostao sam sam tamo gore. Ti si prije stalno plakala, vidio sam te, bilo mi te žao, zato sam odlučio doći k tebi, na tvoj rođendan, da te razveselim i da uvijek budeš u mojim i ja u tvojim mislima. To je naš dan, mi smo posebno povezani."
Njegov otac i ja smo se samo pogledali zabezeknuto, šokirano, noge su mi se odsjekle i kao da me nešto probolo tada, rekao je nekoliko stvari, koje nije mogao znati, stvari koje su se zbile prije njegova rođenja, o kojima nikome nisam pričala, jer mi je samo sjećanje na te dane bolno. Kasnije je često pričao, ničim izazvan, o tome što je bilo prije nego se rodio ili kako on kaže "došao k nama". Saslušala bih bez komentara, sve što je govorio, ali odbijala sam kopati po tome. Nisam htjela znati, ne želim znati, i još uvijek ne želim ništa znati.
On je savim običan i normalan, nestašan dječak, raste i igra se, ne spominje više to vrijeme često, rijetko kad nešto kaže, iz čega zaključim da ima stvari, koje mi još nije rekao, koje drži za sebe.
Anđeli su svuda oko nas, ja svoje anđele ljubim u lice svaki dan. Ljubite i vi svoje...
:(Još nema komentara