Doba obilja, doba veselja

Dan je zimski, tmuran, lagano sipi rosulja. Hodajući zastanem ispred dviju zrnato smeđih kamenih ploča i čitam po tko zna koji puta viđena i pročitana imena: Savjeta i Matija. Jedno uz drugo, povezani kao ranije, i ništa se promijenilo nije osim što su sada nad njima čempresi. Iz osječkog Podravlja istjerale su ih granate '90-tih i kad se više nije moglo bez straha ni leći, ni jutrom ustati, spakirali su nešto stvari i došli k sinu i njegovima. Proširena obitelj nikako nije funkcionirala, smetali su jedni druge svojim običajima, navikama, planovima pa su to dvoje našli smještaj u novigradskom domu  umirovljenika. Tamo kao da su patili još i više. S Osijekom ih više ništa nije povezivalo, sin, snaha i unuke iako blizu nisu im dolazili prečesto u obilazak, ostali prognanici svojim su sudbinama tmurne dane činili još tamnijima. Okrenuli se sebi samima, svojim uspomenama i unutrašnjosti jedne sobe iz koje se više nije imalo kamo, te poput nekih biljaka, cvijeća ili drveća, silom premješteni na drugo stanište, uvenuli, nestali, ugasili se kao svjećice jedno za drugim, prvo ona pa, za malo vremena, on. Oboje pokopani na umaškom groblju da sada budu bliže svojoj obitelji.

Postavim i upalim svijeće u podnožju, rukom odmaknem suhe grančice čempresa i spustim jednu ružu. Za njih dvoje, čija lica i glasove sve teže mogu oživjeti iako sam sigurna da ću još dugo pamtiti veselje kojim su zračili. Prije, za života…. od kad smo se prvi puta vidjeli….

Savjeta i Matija šogorovi su roditelji, iako je Savjeta nekad bila Saveta; svojim izgledom, naglaskom i kuharskim vještinama, prava Baranjka. U tome potonjem zapravo nešto malo slabija nego li  njena majka, šogorova baka Sofija koja je bila prvoklasna majstorica u izradi baranjskih torti i kolača.

Upoznala sam ih davno, početkom 70-tih prošlog stoljeća. Moja je sestra već neko vrijeme bila u vezi s Osječaninom P. koji je u Zagrebu studirao, te kako su izgleda uskladili svoje buduće planove, red je bio da se „ozbiljna“ cura predstavi P-inoj obitelji. Mene je povela kao svoju potporu i stalnu sjenu, pa kako se P. nije nimalo bunio, jedva sam čekala odlazak u Slavoniju gdje do tada nikada nisam bila.

Već je i sam pogled na srebrno bijeli moderni vlak „Podravka express“ ponudio prvi srh uzbuđenja, za drugi su bili zaslužni predstojeći novogodišnji praznici, a za sve ostalo trebao se pobrinuti Osijek.

U smijehu i predblagdanskom naguravanju proteklo je nekoliko sati puta, a u Osijeku nas je dočekao mrak i ledeni vjetar. Kako do osječkog Podravlja nije vozilo nikakvo gradsko prometno sredstvo, a taksi je bio preskup za šuplji studentski džep, mladi i poletni (i hrabri, rekla bih) uputili smo se pješice. P. je svako toliko široko zamahivao rukom pokazujući u pravcu Retfale, Tvrđe ili drugih osječkih povijesnih znamenitosti, no kako smo dalje hodali, kao da je vjetar postajao sve snažnijim i ledenijim, a rukavice sve tanje. Uši su me boljele, a u glavi se izmiješali pravci prema Donjem i Gornjem gradu, neboderima Cvjetnog naselja… Obećavao nam je blizinu odredišta te je samo još neki most bio preprekom do - topline. Rekao je i to da je ovaj hladni vjetar košava, da je u Podravlju rodna kuća Dade Topića i da ćemo uz nju proći, rekao je da je život apsolutno lijep jer je on zaljubljen k'o tele. Smijeh je uspio ugrijati lica, ubrzati korak, Dadina kuća je promakla nevidljiva i najednom smo se našli pred visokom prizemnicom koja je nudila obilje svjetlosti i nadu topline. Otvorila su se vrata, a neka nam je oniža i krupnija žena pohitala u susret, zagrlila P., mahnula njime lijevo-desno, onda nakrivila glavu prema nama dvjema. Koja je…? P. je hitro rukom obgrlio Val te se osmijeh razlio Savetinim licem.

Kako smo od hladnoće stali pocupkivati, P-ina se majka okrenula prema otvorenim vratima i uvela nas. Tipična kuća u tipičnom predgrađu, slična našoj u Dubravi. U zatvorenoj verandi na obje strane stolovi i police s raskošnom šumom najzelenijih asparagusa koje sam do tada vidjela, u uz vrata ogroman ružmarin, k'o da je spreman za kićenje svatova. Možda i jest bio za to namijenjen? Odmah  iz verande ulazilo se u sobu, pa kroz tu sobu prolazilo u drugu, koja je (opet!) bila prolazna do treće. Rečeno nam je da je ta treća dalje neprolazna, i Bakina, no u svim je sobama odzvanjala tišina: Ta gdje su drugi ukućani? Kao da smo svi bili pomalo zbunjeni ovim susretom, a činilo mi se da su Saveta i Val prednjačile i dok se meni još u glavi vrtjelo od hladnoće, P. je već grabio prema suprotnim vratima verande koja su vodila u dvorište. „Što će opet vani?“, pitala sam se, no izašavši van ugledala sam  neku manju kućicu iz koje se svjetlo probijalo u zimsku večer. Tu je bila ljetna kuhinja, koja je očito služila i za zimski period ili bolje rečeno za sve periode. Tamo se kuhalo, peklo, mijesilo kolače, pilo kavu, pričalo i – smijalo. Doista, saznat ću u predstojećim danima, ova su kuća i ova obitelj nudile obilje veselja.

U „ljetnoj“ sam kuhinji, malo u dnu, spazila ženu na kolicima, ženu s najljepšim osmijehom na licu, punim dobrodošlice, znatiželje i simpatija, a kad je ugledala P. njene se oči na mah ovlažiše. Zagrljaj je bio dovoljno dug da nam prenese kakve to osjećaje gaji prema svome jedinom unuku. Ljubav, čežnju i iščekivanje studenta koji se poput mnogih drugih, u velikom gradu prepustio novim interesima i pomalo zaboravio na svoju obitelj.

Upoznavanje svih prisutnih nije ni završilo kad su se otvorila vrata, a na vratima se pojavio viši muškarac srednjih godina. Prvi pogled na njegovo lice ukazao mi je kako će izgledati moj budući šogor kad bude u tim godinama. P- in tata, Matija.

Baka se prva prisjetila da je mlado društvance vjerojatno ogladnilo od puta i tada sam se prvi puta susrela s običajem nuđenja slatkog dobrodošlim gostima. Ponuđena nam je oveća teglica nečeg nježno ružičastog, a na tanjuriću su bile dvije žličice, za moju sestru i mene. Probale smo jedna i druga i bilo je doista nešto posebno i mirisno….. P-ina mama nam je rekla da je to slatko od ruža. Potom su nas obje žene sve zajedno otposlale u kuću gdje smo se smjestili u dnevnu sobu, tj. onu prvu prolaznu. P. se nije dao odvojiti od Val, sjedio je na naslonu njene stolice dok je ona s blaženim osmijehom na licu tamanila ono slatko iz teglice. Kasnije ćemo doznati da pristojni gosti uzmu samo po žlicu, a ostalo vrate, al' što sad, kad je već u pitanju bila buduća snaha neka joj ide cijela teglica u slast. I dok smo malo pričali upoznajući se s P-inim ocem, mama je unijela u sobu pladanj velik kao pola stola. Ajme meni… na njemu se pušio ogroman tanjur kobasica, bilo je i čvaraka, hrena i kiselih krastavaca, sira, jaja, kruha. Jela sam te ukusne i ljute kobasice kao da mi se radi o posljednjem zalogaju, krastavci su bili idealan spoj, sir punog okusa, jela bih do beskraja. Matija je iz „ljetne“ donio i šampanjac, neka se zna tko je ušao u kuću (snaha, snaha, ha, ha…) i to ne jednu bocu, ma kakvi, gajbu, koju je poturio pod noge. Tad se prisjetio da bi mogao skočiti i po Baku te je dogurao kolica.

Jasno da me šampanjac onako umornu, ugrijanu nakon vanjske ledare i situ omamio, no taman toliko da sam bila spremna za par kolačića. Oči su mi se raširile kad sam vidjela ogroman kup kolača. Pa iako se i u našoj kući pripremalo podosta vrsta blagdanskih kolača ipak ih nije bilo toliko. Bilo je tu tako ukusnih đakonija da sam posve sigurna da sam od onda razvila strast prema kremastim kolačima i tortama koji čovjeka mogu katapultirati u same rajske visine. Jelo se i pričalo, oni su pomalo zavlačili po slavonski, a sestra i ja kajkale… Još uvijek naime nismo bile spremne napustiti svoju malu zajednicu. Kasnije te večeri u posjet su došli Matijin brat sa ženom i sinom i nešto susjeda i za sve se vrijeme jelo i jelo i jelo. I pilo. I veselilo. Pa na kraju, zapjevalo. Pao je i prijedlog da se ode do Petrovaradina, zamislite, na večeru, no odustalo se jer su putnice bile shrvane umorom i obiljem hrane, kao i običajima kuće kojima nisu izgleda bile dorasle. Ili samo navikle?

Spremile smo se na spavanje, u drugu prolaznu. U međuvremenu je Saveta već smjestila Baku u njenu sobu  i moglo se otpočinuti. Sestra i ja smo još malo ćućorile, smijale se, a onda je san počeo isprekidati smisao rečenica… Činilo mi se da je prošao trenutak, kad je Saveta ušla u sobu, a kako sam i inače spavala k'o zec, otvorila sam u trenu oči. Ispričala se jer mora do Bakine sobe po neke krpe ili salvete, tiho izašla, pa za neko vrijeme opet ušla, prošla, izašla, ušla… Spavaju li ti ljudi noću? Moja bi baka (kao da je pruskog podrijetla), sve to  potjerala u krevet! Ujutro nam je P. rekao da je to uobičajeno ponašanje kod njih, kod Matije su na kraju večeri došli prijatelji i kolege s posla pa se kartalo u „ljetnoj“ do sitnih sati. Kartalo, jelo i pilo, a Saveta je obnavljala zalihe. Ujutro je Matija otišao na posao, a mama nam je oko 11 sati u krevet donijela pune pladnjeve sendviča s maslacem, šunkom, jajima, prekrivenih brdom ribanog sira. Kakvih li neboder-sendviča? Nije bilo šanse toliko zinuti da bih zagrizla u kojeg. Kad smo se konačno iskilavile iz kreveta bilo je već podne pa smo do ručka čavrljali sa Bakom i Savetom i obišli neke bliže susjede, kako je i red. A onda ručak? Juha sa rezancima, pečenje, krumpir i nekoliko vrsta salata, a onda kolači i nekoliko torti u koje sam isprva čudom gledala jer su bile neobično male. Naše su torte bile, onako, prave torte, a za ove sam mislila da ih mogu sama pojesti. No prvi mi je zagriz dokazao suprotno. Prva je torta nudila neke posve nepoznate okuse, nekako zgusnute, kao da su se orasi ili lješnjaci stopili s karamelom, čokoladom, slatkom žutom kremom, eh, bila je posve dovoljna najmanja kriškica. Bile su to čuvene baranjske torte za koje se pobrinula Baka. Žao mi je da tada nisam bila zainteresirana za recepte, a sada je već ..... prekasno. Pred kraj ručka je obitelji došla u posjete rodbina, pa se nastavilo tamaniti kobasice, čvarke, prezvuršt, kulen i tko zna čega sve nije bilo? I pilo se, opet sve na gajbe. Poslije jela su obitelj i gosti polijegali na kauče, divane i stolice i - zaspali. Nakon sat vremena spavanja i odmora, mahom se svi stali buditi i nastavili čavrljati. E, imat ću o čemu pričati svojima, to da gosti spavaju skupa sa domaćinima, bila mi je prava egzotika.

Dani obilja su se nastavili do Nove godine, za koje smo vrijeme obišli Osijek uzduž i poprijeko, bili kod „mali milijun“ osoba, popili piće u Bijeloj lađi, kavu u nekom drugom restoranu, razgledali izloge, šetali uz Dravu …..

U Osijek sam nastavila dolaziti, prvo sa sestrom kod P-inih, onda u česte posjete sestri i šogoru kad su započeli svoj bračni život u osječkoj Vukovarskoj ulici, još nekih 3 ili 4 godine. Prisjećam se da sam u osječkom Blok centru kupila najljepše cipele zelene boje, čekala Novu godinu u Bastionu, zabavljala se u Čingi - lingi - čardi u proljeće, šetala prekrasnim smaragdnim parkovima toga grada, prolazila osječkim ulicama, ludovala na koncertu Bijelog dugmeta u Zrinjevcu, upoznala pregršt dragih ljudi… sve do 1976. kada su sestra i šogor tragom jednog natječaja u Narodnim novinama, preselili u Umag.

Bila sam još na Bakinom sprovodu, a onda dugo nisam vidjela Savetu i Matiju, sve dok nisu kao prognanici došli u Umag. Kako sam tada radila u Novigradu, Matija je kao korisnik Doma umirovljenika često znao navratiti do mene, no nikad nisam našla dovoljno vremena niti prilike da više popričam s njime. Tek u danima oko novogodišnjih praznika misao mi zapne i za njih dvoje te se prisjetim sveg tog obilja i veselja. I ne, nisam tužna, pomisao na njih dvoje izmami mi osmijeh te ispod glasa znam zapjevati „ O Jelo, Jelo, Jeleno .... "

Umag, 30. prosinca 2013.