Dječaci u kuhinji

Priroda je htjela da imam sinove. Još od najranijih dana učim ih da budu samostalni, da jednoga dana ne moraju ovisiti o nikome, o ničijoj milosti. Učim ih kako nemati predrasude u bilo kojem pogledu. Učim ih kako smo svi na ovome svijetu jednaki i kako imamo iste osnovne potrebe. Učim ih kako da odrastu u pametne, sposobne i snalažljive ljude. Baš kao što se i svi roditelji to isto trude, svatko na svoj način i prema onome što smatraju ispravnim.

Počeci u kuhinji

Kad sam prvi puta primijetila da se moj stariji sin zanima za ono što radim u kuhinji, nisam ga potjerala. Naprotiv, svezala sam pregaču oko njega i dala mu lončić i kuhaču. Skuhao je - Medolino! Imao je tada nepune 4 godine. Dvije godine kasnije dobio je brata, pa je ubrzo "kuhao" dvostruku porciju sličnih dječjih kašica, za što je već postao pravi stručnjak. No vrijeme je teklo neumoljivo. Porodiljni je dopust završio i moj je školarac ostao sam u kući. Gladan? Niti slučajno! Iako mene nije bilo gotovo čitav dan, jer sam odlazila rano ujutro, a dolazila najčešće predvečer, znala sam da ne moram brinuti. Ako nisam stigla navečer pripremiti ručak za drugi dan, on je već bio naučio skuhati neka jednostavnija jela i to je svoje znanje rado koristio i kada nije bilo potrebno.

Danas taj dvanaestipolgodišnjak kuha savršena variva od raznog povrća, poneki jednostavniji rižoto, tjestenine, a naći će se tu i pečeni odrezak iz grill-tavice. Okus njegove savršeno glatke salse od rajčica već neko vrijeme nadmašuje okus one koju ja skuham, pa je zato ja sada rijetko kuham - on rado prihvaća ulogu šefa kuhinje kad je salsa na jelovniku. Ja sam sada zadužena za salse s raznim povrtnim dodacima.

Moj mlađi sin pokazuje jednaki interes za kuhinjskim igrama kao i stariji. Niti njega ne sputavam u njegovoj želji. Naprotiv, mislim da su mi sve više odlična pomoć u kuhinji, pogotovo u blagdansko vrijeme kad se pripremaju kolači i jela u povećanoj količini. Kolači bez pečenja idealni su za njihove vrijedne ručice.

Ženski posao ili...?

Kako je okolina reagirala na sve ovo? Dugo sam slušala optužbe jednog dijela obitelji da svoje dječake pretvaram u mekušce učeći ih onome što se još uvijek, u glavama mnogih muškaraca naziva ženski i isključivo ženski posao. Na početku je čak i moj muškarac negodovao, iako njemu kuhinja, u svakom pogledu osim kuhanja, nije nimalo strani teritorij - on je svojedobno odslušao dobru jezikovu juhu svoga oca kad ga je otac uhvatio u strašnome zločinu - pranju suđa nakon ručka. Drugi je dio obitelji istovremeno odobravao ideju o dječacima u kuhinji, shvaćajući da će im jednoga dana to znanje biti od velike koristi. Danas, nakon niza degustacija raznih jela i kolača koje su pripremili moji mali kuhari, nitko se više tome ne podruguje ili negoduje. Obje bake, iako nekad suprotnoga mišljenja, danas s istim ponosom kao i ja, uživaju u delicijama svojih unuka, u roladicama od oblatni, sitnim kolačićima, ukusnim varivima i tjesteninama i mirisnome toplome kruhu kojeg smo baš prošloga vikenda imali prilike jesti.

Kao majka sam sretna što moje sinove ne odbija pomisao na pregaču i kuhaču u ruci jer znam da jednoga dana, kad više ne budu za mojim stolom, neće biti gladni. Kao žena, voljela bih da i mene koji put dočeka ručak na stolu kojeg je skuhao moj dragi, no on je davno rekao da me želi živu, a ne na ispumpavanju želuca zbog trovanja hranom. Znam da će jednoga dana odabranice srca mojih sinova uživati u divnim večerama, baš kao što je i moja nona znala uživati.

Ne želim da ikada moji dječaci osjete glad uz obilje namirnica koje samo treba znati pripremiti. Ne želim da ih ikada u životu zakoče razne predrasude kojih će, nažalost, uvijek biti. Razmišljam o svemu tome i vidim u svojim dječacima vedri duh svoga dragog nonića kojem je kuhanje bilo jedna od njegovih ljubavi.

Autor slika: sandrine