Dijana

Od trenutka kad sam je ugledala,između nas se satkala neraskidiva nit ljubavi.Ispunila mi se najveća želja,rodila sam svoju djevojčicu,Dijanu.Na današnji dan,prije 33 godine.

Držeći to slatko malo stvorenje u naručju,prvi put sam shvatila koliko je jaka snaga ljubavi.

Ponekad sam je "davila" njome,jer,oduvijek je dobijala dvostruku dozu-onu koja joj je pripadala,i onu za koju sam ja bila zakinuta kao dijete.Moja djevojčica je oduvijek bila dobra,staložena,odana,ma,dobra i predobra.Ponekad mi se čak činilo da su nam uloge zamijenjene,da ona zrelije razmišlja od mene!

Ispričati ću vam priču o bijelom konju.

Sjećate se onih malih supermarketa iz susjedstva,dućana u kojima su vas znali imenom,dućana koje su progutali veliki trgovački centri?

U našem je radila teta Francika.Tako smo je svi zvali,i odrasli i djeca.

Bila je jesen.Na polici našeg dućana ugledale smo prelijepog konja.Divile smo mu se dugo,ja i moja tada desetogodišnja djevojčica.Zamišljale kako bi lijepo pristajao na policu,ali smo sa žaljenjem zaključile da nam je preskup.

Slijedećeg dana konja više nije bilo.Pomislila sam,blago onome tko ga je kupio.

Majčin dan smo tada slavilI 8.marta.Očekivala sam poklončić od moje maze napravljen potajno,i cvijeće ubrano na obližnjoj livadi.

Dolazim kući s posla.Na stolu crvena baršunasta kutija umotana u celofan,i moje dijete preuzbuđeno,sa osmijehom od uha do uha.

-Majči,sretan ti praznik!

Otvaram kutiju,u kojoj se ponosno propinje bijeli konj.

-Kako,pomislim zaprepaštena,odakle joj novac,ne želim joj ugasiti osmijeh,ali moram saznati kako je uspjela kupiti tako skupu stvar.

-Pomogla mi je teta Francika,a ja sam skupljala od džeparca,i sve što sam dobila nosila sam njoj.

Poslije sam čula cijelu priču.Dan nakon što smo se divile konju,otišla je u trgovinu,i onako mala,a ozbiljna,rekla teti:

-Teta Francika,mojoj mami se jako sviđa onaj konj.Nemamo novaca za kupiti ga,a ja bih joj ga poklonila za Majčin dan.Hoće ga biti onda za kupiti?

-Koliko imaš novaca?

Izvadila je sve što je imala, dogovorila se s tetom da će joj nositi sve džeparce dok ne isplati konja.Teta ga je maknula u skladište,i moj se dar isplaćivao mjesecima,a ja pojma nisam imala da se moje dijete toliko žrtvuje.

Koliko sam suza radosnica isplakala dok sam je grlila!

Otišla sam teti Franciki zahvaliti se.

Rekla mi je :

-Vas je Bog nagradio ovim posebnim,plemenitim djetetom!

Od srca sam se složila sa njom,a tako mislim i danas.

Bijeli konj krasi moju policu,i,kao što rekoh na početku,uvijek mi izmami osmijeh!