DIDA PINAC I STEPINAC

Ova slika je slikana, neznam točno jer tada nije bilo datuma na slikama kao danas, ali kako sam ja rođen 1938 godine, a tu na slici mogu imati 4-5 godine, pa znači da je iz 1942/43 godine i to ispred Dominikanskog samostana svetog Dominika i kapelicom Kraljice Svete Krunice. Trg gdje je samostan je Kažotićev trg, koji je dobio ime po blaženom Augustinu Kažotiću, a nalazi se u Željezničkoj Koliniji Maksimir (kasnije samo Kolonija), koja je sagrađena u rekordnom roku od dvije godine. Naime 1920 godine je donesena odluka o gradnji stambenih objekata za radnike i činovnike Državnih Željeznica, 1923 je načinjen Urbanistički plan i 1927 je gradnja počela, a 1928 završena. Kasnije se je još dograđivalo.ali uglavnom privatne kuće. Crkva Svetog Dominika je završena 1927, dakle kada se Kolonija počela graditi.

U Koloniju se moglo doći (osim pješice) jedino po Jakićevoj ulici gdje je bila i tramvajska stanica u blizini prvog Maksimirskog jezera, cca stotinjak metara istočno od glavnog ulaza u Maksimir. Ulica je bila između stadiona HAŠK-a i osnovne škole , koja se je zvala Državna narodna škola Kraljevića Andreja, koju sam ja završio, a kada se kasnije sagradila istočna tribina, tada već stadiona "Dinama", škola je preseljena u Aleju A.Augustinčića i zvala se "A.G. Matoš" koju su završile obje moje kćeri (A.G.Matoš sagrađen je 1969 godine). Kolonija je bila stvarno odvojena od grada jer se je tramvaj okretao na kraju Zvonimirove ulice ispred Ekonomskog fakulteta, a ja kao djete, kao i moje kćeri su odrasle u vrtovima koje je imala svaka kuća u Koloniji, jasno bez ograda, a ne kao danas gdje je sve ograđeno , kao da to nisu vrtovi nego "vojni objekti". Drugi prijevoz i veza sa gradom je bio prigradski vlak popularni "ZEC" koji je nekoliko puta vozio od Borongaja preko stanice Maksimir ( u Koloniji) do Glavnog kolodvora. To je bila fantastična i brza veza jer se do Glavnog kolodvora vozilo 5 - 7 minuta. Nedaleko te stanice nalazila se je zračna luka zrakoplovstva NDH-e, a ta dva objekta su bila i glavni cilj bombardiranja saveznika, jer je ta željeznička pruga bila glavna pruga na relaciji Zagreb-Beograd. Za vrijeme rata i bombardiranja i avioni su bili puno sporiji, pa kad se oglasila "sirena" ili "uzbuna" imali smo najmanje dvadesetak minuta da se maknemo iz Kolonije na sigurnije mjesto. Naime tada bombe nisu bile teledirigirane, nego su znali promašiti  cilj i do 500 metara, tako da je oko naše kuće u krugu od stotinjak metara palo oko 40 bombi, a tada su nastradali i Dominikanski samostan, škola u Jakićevoj, kao i mnogo privatnih kuća uz jasno i dosta žrtava, a među njima i djece. Mi smo imali u Granešinskim Novakima jednu, kako smo je zvali "kumica Dora Smrček" jer je njezin suprug radio sa mojim ocem kao ambulancer u putujućim poštama, pa smo čak kod njih i stanovali skoro godinu dana i dočekali tamo oslobođenje Zagreba. Ta zračna luka i objekti su kasnije (1991.g.) predani HV-u i to je bila Vojarna HV BOrongaj, a kasnije se tu gradi Studenski Kampus.

Kako sam naveo tramvaj se okretao na kraju Zvonimirove, a 1963 godine pruga je produžena sve do Kolonije, cca 50 metara od naše kuće, pa smo imali najdivniju vezu sa gradom, jer je to bila početna stanica i jedan tramvaj je vozio na Trg Bana Jelačića, a drugi na Glavni Kolodvor, pa smo stvarno imali fantastičnu vezu sa gradom jer tramvajem u to vrijeme nije trebalo više od deset minuta, jer jasno nije bilo takovog velikog prometa, a trasa je bila kroz Zvonimirovu gdje je tramvaj bio ograđen od prometa automobila.

Inaće ja sam odselio 1985 godine u Vrbane (mi smo ih zvali predgrađe Ljubljane), a tamo je bio potočić i žabice su lijepo kreketale, a nije bilo tramvaja ni telefona, jedino autobusne linije, koje i sami znate baš nisu neki kvalitetan prijevoz. Od tada se u Koloniji još mnogo toga sagradilo, ali ja se Kolonije sjećam kakva je bila do 1985 godina, naselje gdje su svi bili "rođaci" i svi su bili pravi susjedi, a djeca su ručala gdje su stigla, a ne obavezno u svojoj kući.Mi smo imali radio i svake subote u pola devet se okupila ekipa susjeda i slušalo se "Veselo veče", nama djeci svaka žena je bila "teta" i jasno da smo se u svakoj kući osjećali kao kod kuće. Ustvari to je bila idealno okruženje gdje se odvijao život, kakav danas nitko, koji to nije proživio, nemože niti zamisliti.  I takova Kolonija je meni nešto što se ne zaboravlja, pa ako još netko koji je živio ili živi tamo, ja ih lijepo pozdravljam i ako ovo čitaju neka se jave.

Evo jedan "sentiš" izvještaj od vašeg "kolonijaša" dide Pinca.

P.S.

Inaće da vam otkrijem i tajnu slike, ja sam ovaj slatki dječak ispred Stepinca , a meni sa lijeve strane (kad gledate u sliku) sa bijelim pramenom kose je moj, nažalost pokojni brat Branko.