Za uporne i kreativce
Moja se nekadašnja kolegica s posla, a potom, kad je promijenila radno mjesto i odselila dublje u Istru, prijateljica R., bavi prodajom Tupperwareovih proizvoda. Bavila se i ranije, te sam nakupovala raznih pomagala i kutija one prepoznatljive mutne plastike za 15 godina unaprijed, no, kad je otišla i ta je kupnja znatno jenjala. Iako smo ostale u vezi, naš je odnos znatno poboljšala elektronička pošta. Svako toliko razmijenile bismo događaje, pao bi sitan trač o poznatima, a svakako su najčešće u optjecaju bili katalozi Tupperwarea. Kako bi koji stigao, zasjela bih za komp, da mi bude ugodnije donijela bih čašu pića naše mladosti – Coctu i pomalo pijuckajući, pasla oči plastičnim šarenilom. Prošlog ljeta R. mi je na mail proslijedila neki reklamni letak s najnovijim proizvodima ali oko je zapelo ne toliko za proizvode koliko za prezentaciju izrade čokoladnih zdjelica i košarica. Uz pomoć najobičnijih balona. Iako recept ni izvedba nisu bili priloženi, to nikako nije utjecalo na uzlet moje euforije. Krasnih li čokoladnih zdjelica za kreme, krasnih li košarica za sitnije voće ili bombone! Jedva sam dočekala trenutak da završim čitanje posuđene knjige iz knjižnice i da zamjenu knjiga spojim s kupnjom. Jasno, balona. Isplanirala sam napraviti te čokoladne ljepotice u petak popodne kad je kraj radnog tjedna i kad vlada najveća opuštenost. Pronašla sam munjevito recept za kremicu koju ću staviti u zdjelice, kupila čokoladu, tamnu i bezobrazno skupu. Odoh u četvrtak u centar; knjižnica, DM ili Cosmo radi obnove nekih kozmetičkih preparata i - knjižara. Odaberem najbližu unutar robne kuće, zavirim u pomalo čudnovatu prazninu te kako ne vidim ni kupce ni prodavače krenem u samostalno istraživanje. Baloni, baloni, gdje ste? Eto prodavačice, koja odmah nudi pomoć što ne čudi obzirom na nikakav promet. „Imate li balona, ništa specijalno, zanimaju me obični, bijeli …“, blebećem. Sad i ona zastade pa mrmlja nešto u smislu, da ih baš nešto i ne traže. Mislim si, ta valjda neću pokleknuti na samome startu? Ona ode do prozora, saginje se, prevrće kutije i kutijice, spušta se na pod i … bingo!!!!, evo balona. Kraj nje sam u par koraka. Spuštam se i ja na tlo. Na dnu, ispod police, dvije kutije bezbrojnih paketića. Crveni, plavi, žuti… „Bijeli mi trebaju“, tvrdoglavim. Opet potraga, sad još dublje pod policom i, evo ih. Obični bijeli baloni, podobne veličine, sigurna sam. Kupim 2 paketa za svaki slučaj. Kupim usput još i nekih gluparija- mamilica koje se drsko kočopere u blizini blagajne i koje nikome i za ništa nisu potrebne. Kad je bal, nek' je bal.
Sutradan popodne, kad je Z. otišao na spavanje (pred noćnu smjenu) kuhinja je samo moja. Odoh do kompjutora, prelistam poštu, nađem letak. Sve maksimiziram. Zdjelice idu prve, no kako ne znam količinu čokolade (kao niti ostale dodatke), uzmem dva pakiranja po 10 dag i stavim ih otapati. Dok se čokolada lagano otapala nad parom uzmem paketiće s balonima.
„Kakve su zapravo veličine tih zdjelica“, glasi prvo pitanje. „Kako ja želim“ odgovara ista glava. „Pa dobro, neka budu onako srednje, kao loptice za tenis, to je najprimjerenija veličina“, čini mi se. Sada ide puhanje! Ih, kolike sam samo napuhala, ništa lakše. Al' vraga, pod prstima vidim da su malo poduže stajali pod onom policom, crte od stajanja previše im urezane. Napuhnem prvi, a on se nekako širi na jednoj strani, puhnem svojski (lako ću ga ispuhati) kad ono, pras! Pukne. Čujem kako se „onaj“ u spavaćoj sobi meškolji i kašljuca. „Tiše“, mrmljam „ima ih koliko hoćeš unutra, nije bed“. Drugi! Opet ista stvar s napuhavanjem u stranu. „Pa što mu je“? Počinjem se lagano znojiti, pa iako je ljeto, prepoznajem nervozu. Pustim i tog, odoh na treći. Taj je puknuo odmah. Četvrti je na redu. Puhnem, okrenem, puhnem i evo, uhvatilo ga od sredine. Pušem do željene veličine, taman da zavrnem i svežem kraj kad vidim da mu je vrh izdužen kao dudica za bebe. „O svijete nemili, pa kakvi su to baloni? Ako ga napuhnem do veličine odbojkaške lopte, trebat ću zdjelu kreme samo za jednog, ako ga takvog ostavim, kako će stajati?“ Najradije bih taj produžetak prstom ugurala u sredinu balona, pokušam čak i tu bedastoću, ali ne ide. „Razmišljat ću poslije“, smirujem se dok napuhujem sljedećeg. Tek se peti po redu pokazao donekle normalnim tj. okruglim. „'Ajd dobro bit će nešto s vama“, veselim se. Balone vežem i ostavljam sa strane iako vidim da je svaki druge veličine. Da opet odvezujem pa pušem, nema šanse. Pa što, bit će različiti. Živjela različitost, fućkaš simetriju! Čokolada već opasno grglja, bacim se na štednjak, ugasim ga, maknem posudu. E, sad ide umakanje balona u čokoladu. Pipnem, prevruća je, puknut će onih 6 jadnika dok kažem keks. Ostavim je sa strane i odoh na rabotu napuhavanja. Čini mi se da mi se već počinje mantijati od nedostatka zraka. Ili je to od proklizavanja plana, a? Svako toliko pipkam čokoladu dok mi se nije učinila taman, ni prevruća ni prehladna. Stol obložim papirima i krenem na umakanje. Pokušam ugurati balon u smjesu i tek onda vidim da je čokolada (dobra!! kvalitetna!!) pregusta za operaciju uronjavanja. Vrtim ga lijevo, desno, ukrug u nadi da čokolada zahvati balon do sredine. Očito je da je balon prevelik i za zdjelu i za otopljenu čokoladu. Ti bokca, „popio“ je barem 20% smjese ako ne i 30. Na pripremljeni kalup obložen pek papirom stavim ¼ žličice čokolade i nabijem taj balon na postolje. Stoji! Dobro je. Jest da je s jedne strane obloga viša, a s druge strane niža, no ionako je planiram naknadno obrezati. Drugi je na redu. Čini mi se da je ovaj popio 30% i da čokolade ima za još 2, najviše 3 balona. Znam da u ladici imam još 2 ploče obične čokolade za kuhanje ali škrtica proradi u meni. Neću valjda pola kile čokolade utrošiti za 6 zdjelica? Ili zdjela, kad smo već kod priznavanja istine. Ubacim malo ulja, z-e-r-i-c-u. Promiješam, umočim balon, ne valja. Sad se smjesa kliže po stranicama. Što sad? Ubacim ga opet i odem na balkon. Nek' se vrag toča! Nek' se zalijepi za čokoladu! Nek' tamo ostane kao spomenik! Nestrpljenje me ubrzo vrati u kuhinju, odustanem od Džamonjina posla i izvadim ga. Struktura čipkasto-lahorasta ali može proći. Ipak sam otopila preostale dvije čokolade i umočila još 6 balona normalno, a ostali su poslužili da poližu ostatke umjesto mene.
Zaboravljajući hladnjak stavim ih na hlađenje u sobu na sjevernoj strani. Razmišljam o uputama-savjetima koje sam pročitala na Coolinarici u svezi topljenja obične čokolade za kuhanje i one s velikim postotkom kakaovca, ali je prekasno za pretraživanje. Stvar je ionako uspjela, veselim se. Ne posve po planu no nećemo sitničariti. Kad se Z. probudio upozorim ga na čokoladne zdjelice kako ne bi ugazio u moje blago, na što on počinje znakovito klimati glavom, a ja prepoznavati mimiku: „Što je sad na redu?“ Zanemarim muško neshvaćanje i jedva dočekam idući dan.
Ujutro prvo popijem kavu i guštam polako, planirajući daljnji posao. Prvo krema, potom odvajanje balona od čokoladnih stijenki, punjenje, ukrašavanje (ouhh… ne zaboraviti kupiti jagode?!), opet srk kavice, planiranje, odlazak u market – posao. Umiješam kremu, donesem kalupe i vidim da se noću pola balona svalilo sa "postolja" i prilijepilo za pek papir. E nećete.... Krenem ih skidati zanemarujući "frakture" i "uganuća". Posao je lagan; potrebno je samo probušiti balon i lagano ga odvojiti od čokolade. Dan je vruć, moji prsti također, a čokolada se na dodir otapa. Majko mila! Kog sam je vraga uopće uzimala u ruku kad se može puniti na kalupu? Probušim balon i lagano počnem odvajanje. I tu je cijela euforija naprasno splasnula. Baloni su se prilijepili uz čokoladu kao priljepci za morske stijene. Ne ide nikako. Ni lagano, ni srednje teško, ni najteže. Ni nožem, ni vilicom. Ni silom ni milom. Tu i tamo otkinuo bi se komadić koji bi od silnog natezanja i rastezanja puknuo no baza se balona i dalje tvrdoglavo držala čokolade.
Nakon pola sata natezanja odustala sam. Napunila zdjelice kremom, obrezivanje rubova nije dolazilo u obzir što iz razloga jer je čokolada postala premekanom, što iz inata, ukrasila jagodama i ponudila nakon nedjeljnog ručka. Ukupno 4 zdjelice koliko-toliko zabašurene. Od njih 15.
Pita me Z. može li pojesti i zdjelicu. „Možeš, ako se kaniš transformirati u morsku zvjezdaču!“ Upitnik?! „Pa znaš da one jedu plijen tako da izbace želudac van i uhvate hranu u njega“. Upitnik se produbio. Kao malom djetetu: „Sa zdjelicom ćeš pojesti i balon, kojim možeš fino obložiti svoj želudac te će ti poslužiti za izbacivanje i hvatanje hrane. Ili…. upakirati u balone nešto drugo. U prostoriji koju nazivamo kupaonicom. I u kojoj se nalazi WC školjka, ha, ha….“
Zabašureno
Jesam li prijateljici R. opisala slučaj “balona-betona“? Jasno, nisam, ona ionako nema ništa s time i dalje mi šalje promotivne letke Tupperwarea, a ja i dalje pasem oči na šarenilu. Do sljedeće zgode.
Umag, lipanj 2013.
:(Još nema komentara