Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!

Ponekad i mene uzme malodušnost pa se i ja pognem pod brigama i nedaćama koje mi život donese.A život nebi bio život da nije upravo onako kako pjeva Oliver "..vrića suza, šaka smija.." i da nam ne donosi stalno nove izazove. S druge strane- kakav bi to bio život da prođe "pravocrtno" i bez nekih uspona i padova, jer kad nebi tu i tamo pali ne bi znali kako je lijepo opet se uspeti 🙂

Uglavnom, mene je u životnu filozofiju bacio jedan članak kojeg sam pročitala u dnevnom tisku a radi se o čovjeku koji je poznaniku dao novac za otplatu nekoliko rata kredita kako ovaj nebi ostao bez krova nad glavom.

Realno gledajući, nije to bio neki ogromni novac, ali sam se zapitala bih li ja postupila kao taj čovjek i koliko ljudi oko mene bi napravilo takvu stvar. Moram priznati da poznajem možda jednu osobu osim sebe koja bi tako postupila i unatoč situaciji u kojoj se država i ljudi nalaze ta me činjenica ipak pomalo iznenadila.

Ja osobno isto nisam u bajnoj fin. situaciji-trenutno sam na burzi, nije mi produžen ugovor-posla ima u toj firmi ali novaca nema i jednostavno me nisu mogli zadržati. Našla sam ja u međuvremenu novi posao i uskoro počinjem raditi,no šokirala me informacija koju mi je navela buduća šefica a to je da sam joj se uz kvalifikacije za radno mjesto ja svidjela upravo radi svoga optimizma...

Prvo mi nije bilo jasno o čemu priča ❓a onda sam shvatila na šta je mislila jer sam i sama imala takve periode... znate onaj osjećaj kad nakon razgovora u 20 firmi i neznam koliko užih krugova opet ne prođete dalje i onda opet dođeš negdje na razgovor i pitaš se jesi li tamo reda radi da popuniš kvotu, a posao će ionako dobiti netko preko veze ili jednostavo nisi dovoljno dobar da prođeš dalje 🙄 .Čim sjedneš na onaj stolac manji si od makovog zrna i dođe ti da pristaneš i volontirati negdje (ako ti ponude ) samo da se osjećaš potrebno.

Ja za sebe moram reći da sam borac bila i bit ću, no tako sam se osjećala na žalost  puno puta u ovih zadnjih 5 godina koliko sam na ugovorima na određeno i na zamjenama..ooo čak i previše puta. Zadnja situacija je bila malo prije Božića. Bila sam u najužem krugu u odličnoj firmi i nažalost nije uspjelo. Dan nakon šta su mi javili da su odabrali drugog kandidata išla sam na novi razgovor. Tamo me dočekala gospođa koja je jako bila zadovoljna svime šta vidi u mom životopisu-smatrala je da sam odlično kvalificirana i najrađe bi me odmah zaposlila ali...zanima ju moj stav o radnom vremenu i jesam li spremna ostajati duže. Ogovorila sam kako naravno da nije problem povremeno dovršiti posao ako je neka gužva znajući da se ne bave djelatnošču koja bi svakodnevno mogla imati navale posla jer ne prodaju robu koja se naručuje od danas do sutra... no ispalo je kako gospođa očekuje da se svaki dan radi od 08-18:00 sati (plaću vam neću niti spominjati 😵) jer  ako se ona kao vlasnica može žrtvovati onda moraju i radnici. Tu mi je pala roleta...jer je ispred mene sjedila žena mojih godina( kroz razgovor smo zaključile da imamo i djecu istih godina ) koja traži od mene da 12 sati budem na poslu za sramotnu plaću. Uglavnom, rekla sam joj ako je tako da se svi žrtvuju za viši cilj- da je onda ona super poslodavac jer će onda sigurnno i dobit djeliti sa svojim zaposlenicima 😁 ali da se ja ipak ne vidim tamo.

Da se razumijemo... ja sam na bivišm poslovima znala provesti i 12-13 sati .Znala sma raditi i subotom i nedjeljom ili posao nositi kući, ali to su sve bile neke povremene situacije na koje si spreman. Kao npr knjigovodstva.. za njih se zna da im je 12. mjesec i prva 3 mj u novoj godini kaos.Ubiju se od posla jer je to za tu struku najstresniji dio godine- znaš da je tako stisneš zube i odradiš ali kad te neko sili da radiš prekovremeno bez razloga i loviš zjake.... e pa onda stvarno.

Uglavnom, otišla sam s teme-poanta je u tome da sam ja skoro pristala na uvjete dotične gospođe 😵.Bila sam jadna i silno sam željela posao. Bila sam toliko jadna da sam unatoč teško stečenome znanju, skoro pristala na to da me 12 sati nema doma za mizeriju. Najžalosnija je činjenica je da sam odbila samo zato jer sam imala pravo na naknadu sa burze i znala sam da slijedeća 3 mjeseca neću biti bez prihoda.

Da, išla sam malena ispod zvijezda.

Umalo sam na neko vrijeme zatomila sve svoje želje za učenjem, bacila u vjetar svo svoje znanje jer posao koji se nudio sam mogla raditi "lijevom nogom". Netko bi rekao da se takvi poslovi mogu prihvatiti dok ne nađeš nešto bolje...no problem je što ćeš teško naći nešto bolje budući da je većina razgovora i testiranja u vrijeme radnog vremena a treba računati i na to da svaka ozbiljnija selekcija ima barem 2 kruga.. to su barem 2 izostanka s posla za jedan natječaj- jednostavno nemoguća misija.

No, iako sam jako odužila 😵 htjela sam reći da unatoč svemu ne smijemo "ići maleni ispod zvijezda", treba imati vjere u sebe. Treba misliti o sebi i o drugima dobro, jer jedino tako oko sebe šaljemo pozitivnu vibru i tako  pomažemo i sebi i drugima.

Da...ako preskočimo cijelu priču i pročitamo samo zadnju rečenicu, zvuči jako naivno. No ipak ja sma vječni optimista i vjerujem u sebe i u vas 🙂 .

ispričavam se na ovom kilometarkom "udavu" i pozdravljam vas dom me opet ne udari neko nadahnuće 😁