Svima znana mala priča o životu. Čovjek osjeća, misli i čini! Čovjek savjetuje, pomaže, udovoljava drugima, zadovoljava sebe, raduje se! Čovjek kritirizira i osuđuje!
Nekoć davno živjela jedna draga jednostavna obitelj, majka Ana, otac Ivan i sin Andro u prekrasnoj maloj kući u selu. Maleno djete raslo je iz dana u dan i roditelji su odlučili otići u razgledavanje svog zavičaja i pokazati sinčiću svijet izvan svog doma. Na put s njima krenuo je i njihov magarac Križo. Majka je odlučila sina poštediti dugog hoda i uzjahala je Andru na sivog magarca. Otac i majka veselo su hodali uz sina i divili se pejzažu oko sebe kad su za tili čas ušli u prvo selo. Ljudi su ih promatrali i prokomentirali: eeeeeeee, ajme, ajme, što li će biti od ovog djeteta, mlado i puno energije a ono na magarcu jaše dok roditelji hodaju uz njega i k tome još se i smiju. Majka je bila povrijeđena komentarom i odmah svog sina stavila uz sebe i rekla mužu kako njenog sina nitko neće prokazat kao ljenjivca i lakodernjaka i naredila mužu da uzjaše konja te su žustro napustili selo.
Obitelj je ušla u drugo selo, vidjevši seljani majku kako čas nosi sina čas hodaju jedan uz drugog a muža na magarcu odmah su osudili čovjeka; pu, sram te i stid bilo, što tako se brine za svoju obitelj, ti na magarcu a oni jadni i bijedni pored tebe kao da te nisu dostojni, ajme, ajme. Čovjek se uvrijedio i odmah sjahao s magarca i naredio ženi neka ona uzjaše dobru životinju.
U trećem selu, ljudi su oči redom razrogačili i počeli žaliti oca i sina i svakom nemilom i nedragom riječju napadali majku kao bestidnicu koja nije zaslužila zvati se a kamoli biti majka i žena!!! Majka je počela plakati, sišla je nedugo zatim s magarca i rekla mužu kako je najbolje da se oni drže zajedno a magarac neka hoda uz njih.
U četvrtom selu vidjevši seljani obitelj koja hoda s nenatovarenim magarcem mrgodili su oči, zapitkivali i među sobom govorili; vidi ovih blesavih ljudi imaju magare a oni svi tri hodaju uz njega,hahahaha, e budala. Muž i žena bili su opet povrijeđeni i zajednički su se složili da svi zajedno uzjašu magarca.
Ušli oni svi tri na magarcu u peto selo, kad ono svijeta oko njih se skupi; pa ljudi božji imate li vi srca, pa zar svi tri na magarcu, nije li vam žao životinje.........
Bilo kako bilo ljudi će uvijek kritizirati, osuđivati, savjetovati a vrijeme prolazi i s njime male i velike ljepote svijeta. Dok čovjek sluša i razglaba u svome krhkom srcu, umornoj duši, nemirnim mislima što i tko govori vrijeme i sve s njime prolazi.
Ovu priču ste u ovom ili sličnom obliku čuli, pročitali ali svaka sličnost je slučajna. Većina ranjenih duša ni same ne znaju kako se osjećaju (stoga bez onog znam kako ti je) ni što im je u duši ni kako se nositi sa životnim izazovima i takve osobe ne traže ni savjet, a kamoli kritiku ili osudu već samo slušatelja (rješenje koje je vama logično njima je nemoguće stoga i bez toga). Kad je duša ranjena ne vjerujem da vrijeme liječi rane nego ljubav. Isto tako žao mi je duša koje se inate i prkose jer te duše piju otrov a žele da osoba kojoj prkose crkne. Žao mi je i duša koje ne mogu prepustiti svojim osjetilima ljepotu oko sebe nego zapnu za neku sivo crnu točku i veliki dio energije i vremena troše uzalud. I za kraj moja majka me naučila ako nemaš štogod lijepo za reći onda barem šuti kad želiš reći ono ružno.
:(Još nema komentara