Doskočim s kamenog zida na tlo i okrenem se nasuprot sivo-bijelog zdanja koje se raskrililo nad jamom. U pogled jedva da mi stane cijelo zdanje pazinskog kaštela koji je bogat poviješću i plijeni očuvanošću i ljepotom.
Popevši se na povišeni zid uz pazinski kaštel zagledam se u nepregledno zelenilo i suro sivilo hridi ponora, a u dnu, tek kada sam suzila pogled, oko mi zamjećuje mostić preko vode, kojeg kao da ga je osmislio sam dr. Dolittle.
Iznad ponora ili jame uz žice dalekovoda bruje i žice vučnica. Između njih, spretno i sretno, više lebdi, prepustivši se zračnim strujama, nego li leti, sokol. Dolje nikoga osim sivih sjena nastalih djelovanjem sunčanih zraka koje se jedva probijaju do dna.
Iznad Pazinske sam jame ili grotte koja daje obilježje cijelome gradiću. Opisana i opjevana budi istraživački nagon ali dovoljno je baciti pogled lijevo i pročitati naziv obližnjeg kafića pa odustati od cijele avanture, sve pripisati nedostatku opreme i pitati se na kakve je sve prepreke i čuda nailazio junak J. Vernova romana „Mathias Sandorf“.
Kafić naime nosi naziv Jules Verne i ne samo kafić, u kasnijem obilasku nailazim i na natpis ulice ista imena pa se prisjećam priča i novinskih članaka o posjeti i inspiraciji slavnoga francuskog pisca ovom gradiću. Spominje se i Dante i njegova Božanska komedija u istome kontekstu i razmišljam kako je to odličan reklamni potez ali na žalost Verne nikada nije pohodio ovo mjesto dok za Dantea niti znam niti sam pročitala neki zapis o istinitosti ovih priča.
No, priča nije bez pokrića. Novinske priče nastale na temelju proučavanja povijesnih zapisa otkrile su znatiželjnicima, poglavito onima koji su roman pročitali da se dio priče doista zbiva u grotlu, jami ili grotti ispod Pazina. A za sve je kriv ili pak zaslužan Pazinjan Antonio Covagz, Talijan (bit će ipak ponikao s drugih prostora obzirom na prezime) koji je studirao na Sorbonni i slušao predavanja profesora geologa (Charles Martins?) te mu očito otkrio i tajnu postojanja pazinske jame. Dvojica su se avanturista i zaljubljenika u podzemlje udružila i putovala istarskim pa i pazinskim krajem te obišla pazinsku jamu, negdje sredinom 19. st. Gradonačelnik je Pazina potaknut utiscima dvojice avanturista darovao pariškom geologu ono što su on i Pazinjan pronašli (dva sanduka fosila iz dubina pazinske jame). Očito da se profesora dojmilo viđeno jer povratkom u Paris i susretom s poznatim piscem J. Verneom otkrit će mu viđeno te ga nadahnuti na pisanje romana. Slavni je pisac kasnije poslao gradonačelniku Pazina Giuseppeu Cechu (oko 1887.) i jedan od prvih otisaka svoga romana s posvetom: „Au Podestat de Pisino- Hommage de l'auteur Jules Verne- Paris, 22. novembre 1885.“ (….“Uostalom, tko bi ga mogao čuti? Nitko, s tih sjenovitih strmina, bez humusa, sve posutih kamenjem, sastavljen od naslaga škrilja – gdje nema zemlje ni za šikaru. Ovakav kraj, udubljen i skriven između dvije visoke strmine nije mogao privlačiti niti jedno ljudsko biće. Kroz pust je kraj prolazila ta fojba, zatvorena između dva zida. Nijedan se pritok, za čitavog njezinog toka, u nju ne slijeva. Nijedna ptica ne nadlijeće njenu površinu. Čak ni riba se ne usuđuje u ove prebrze vode. Tu i tamo izranja kakva krupna stijena – čija posve suha kresta dokazuje da ovaj potok svoju povremenu silovitost i visinu duguje usljed kiše trenutnom porastu vode. Inače korito je Fojbe obična vododerina…“ iz knjige „Mathias Sandorf“ u prijevodu I. Jelovca, Istarska Danica 1983. /str. 50.). Što reći osim da mašta može samo zadiviti, dovoljno je naime znati da su stari Pazinjani Pazinčicu ili Pazinski potok koji ponire u Pazinsku jamu, nazivali jednostavno Pâtok ne pridajući mu nikakve moći niti iskazivali strahopoštovanje.
Onima koji žele podrobnije istražiti sve tajne jame dovoljno je platiti ulaznicu (30,00 kn) i za tu se cijenu spustiti donekle uređenim stepeništem u samo središte. Onima pak modernijima, a s istim viškom adrenalina u krvi, tu su vučnice; dovoljno je sjesti, pokrenuti mehanizam i za par minuta doslovno preletjeti nad jamom.
Ako mene pitate, ja sam za Vernea, uvijek.
Doskočim s kamenog zida na tlo i okrenem se nasuprot sivo-bijelog zdanja koje se raskrililo nad jamom. U pogled jedva da mi stane cijelo zdanje pazinskog kaštela koji je bogat poviješću i plijeni očuvanošću i ljepotom. Jasno, danas nema funkciju starih dana ali se gotovo cijeli život Pazina i njegova kaštela dade iščitati iz zbirki Etnografskog muzeja i Muzeja grada Pazina koji imaju stalni postav u njegovim prostorima.
Još pradavne 983. godine ovaj se objekt spominje kao utvrda "Castrum Pisinum" (sa kaštelom, obrambenim zidinama, kulom, kapelicom i zvonikom) i to u funkciji prvog sjedišta ovdašnjih vlastelina u vlasništvu Akvileje. Kao brojne utvrde i kašteli onog doba i pazinski je mijenjao vlasnike, ovisno o strateškim potrebama, ratnoj sreći i dobicima ili pak ženidbenim vezama. U XIII. st. potpada pod vlast goričkih grofova (u svrhu obrane od Mlečana) a 1374. pada pod habsburšku vlast. Kao dokaz da je i dan danas njegov izgled u osnovi sačuvan je grb iz 1441. koji je kasnije premješten u pazinsku crkvu sv. Nikole. Dakako da mu se izgled mijenjao ali su promjene išle u korist modernizacije i funkcionalnosti, a proširenja izvedena od 1537. do 1548. godine dovela do današnje razigranosti prostora. U XIX. je stoljeću četvrtasta kula spuštena do samoga krovišta, opkop oko kaštela zatrpan, a pokretni mostovi uklonjeni.
Oba su današnja muzejska postava vrlo stručno i pažljivo dokumentirana te ovisno o interesima i pozornosti posjetitelja nude zanimljiv izlet u prošlost. U donjem su dijelu smješteni eksponati koji datiraju iz najranijeg razdoblja, a prostorom dominiraju posude za ulje koje su i najuščuvanije.
Prilikom prelaska na više razine i noviju povijest posjetitelj jednostavno mora zastati na prostoru unutarnjeg atrija i razgledati šternu, spretno ukomponiranu u samo središte.
Zanimljivo, kako se uspinjem stepenicama u nosnice mi prodire zaboravljen miris drvene kuće moje tete koju bih pohodila u Posavini. Valjda je danas moguće konzervirati i mirise ili ih pak stvari zadržavaju kroz stoljeća?
U dvorani zvona, prikupljenih s mnoštva istarskih crkava i crkvica moguće je saznati podrijetlo svakoga od njih, diviti se njihovoj uščuvanosti i gravurama, a pročitala sam da im je poznati istarski muzikolog i kompozitor Slavko Zlatić darovao kompoziciju „Pazinska zvona“, pa iako većina njih nije s pazinskih crkava lijepo je zamisliti njihov zvuk kojim dozivaju vjernike k misi ili pak objavljuju neke važne događaje. Tada su naime vrlo često zvona bila jedinim sredstvima komunikacije.
U dijelu u kojem su izložene poljodjeljske, kovačke i slične alatke teško se snalazim, u meni naime ne struji krv sela te im ne prepoznajem svrhu no veći interes mi pobuđuju etnografski eksponati.
Nošnje su me oduvijek privlačile, pa iako su ljudi istarskog podneblja baš poput njihove škrte zemlje bili odjeveni u jednostavnu odjeću zagasitih boja tu i tamo kroz staklo bljesne provokativnost crvene boje, ne vinski tamne, poput terana ili merlota već jarke boje, baš poput boje krvi. Gizdave su Vodnjanke odabrale upravu tu boju u kombinaciji s crnom.
Divim se vezu, a na vrlo uščuvanom tkalačkom stanu u blizini (na kojem su, kasnije čitam, radili isključivo muškarci?!) tkane su tkanine u kojima je bilo ugodno i ljeti i zimi. Na nogama obavezno drvene cokule i pletene bijele čarape. Dijelovi kuhinjskog namještaja (s priloženim izblijedelim receptom na stolu za kremu od čokolade) ipak su mi bliskiji jer i nisu iz davnina.U kutu drvena zipka malo dalje postolje za obavljanje nužde mališana (kahlica, vrčina……) i tako, korak po korak stižem do replika nadgrobnih spomenika odnosno ploča. Prigodne zagasito ljubičaste boje sa jasnim tekstom na latinštini ili glagoljici otkrivaju nam podrijetlo osoba koje leže ispod njih kao i onima koji su ih dali napraviti, a izrađene su posebnom (novom) tehnikom za koju još nisam stigla pitati znalce.
Sve je vrlo dojmljivo no tek mi je silazak niz stube u unutrašnjost kaštela, polumračnu i s teškim mirisima dočarao pravu povijest, kako ovoga zdanja tako još više vremena njegova nastanka.
Uz zidove su prislonjena koplja s metalnim teškim oštricama, cijeli arsenal, ispod njih mačevi i sjekire. U kutu se stisnuo s puno manje opakosti i prijetnje, luk sa strelicama, malo iznad je omanji srednjovjekovni oklop, šljem sa vizirom, buzdovani….. A onda, u još većem mraku, oruđe, po potrebi i oružje, seljaka čestih pobunjenika, livadske kose.
Koplja - kose - buzdovani - luk i strijele - mačevi - sjekire, oružje prohujalih vremena
Na samome dnu zdanja sprave su za mučenje pobunjenika, odmetnika, seljaka, običnog puka ....... I danas se neprijatelje podvrgava mučenju, i danas, kažem, jer naša vrsta uvijek vodi nekakve ratove, uvijek je sklona otimačini, odmazdi, istrebljenju… Čudna smo neka svemirska horda koja jednako tako uživa u ljepoti života i svega onoga što ovaj kutak beskonačnosti pruža: ljubavi, tepanju djetetu, pisanju stihova, mirisanju ruža. Danas kažnjavamo ratne neprijatelje kaznama temeljenim na slamanju psihe nekad je to bila sirova kazna: rastegni, provuci, povuci, osakati, stavi glavu na panj, ubij….. Za one posjetitelje koji bi možebitno bili u sumnji koja sprava čemu služi, tu su otisci nekadašnjih bakroreza i objašnjenja. Da se čovjeku sledi krv.
Nameće se pitanje kako je moguće prikupiti takav arsenal oružja, tâ ovo je zabačeni kutak svijeta, no i za to postoji objašnjenje.
Castrum Pisinum je u miraz svome mužu donijela Katarina, kćer Hugona VIII. Devinskog. Tu svoju mlađahnu nećakinju oženio je (oko 1406. ili 1407.) njezin stric Rainprecht od Walseea u muževnoj dobi od 37 godina kao svoju treću ženu (prve dvije su umrle), a zajedno s kaštelom dobio je još nešto važnije, grb. Tek mu je vlasništvo nad grbom donijelo neprikosnovena prava nad svom devinskom zemljom, kaštelom i podčinjenima. U kaštel je poslao svoga kapetana S. od Gallenberga dok je on međutim, stolovao u Češkoj. Kapetan je po uzoru na srednjoeuropske metode uveo nove i veće namete, istodobno ukinuvši stare pravice. U proljeće 1407. uzavrela je krv podčinjenih i započela Pazinska buna (od 1407 - 1409). Možda se ne bi odlučili na tako krupan korak i općenito uzevši, unaprijed osuđen na propast, da nisu baš oni sami u ime pazinskog grofa branili utvrdu za vrijeme sukoba Venecije i goričkih knezova i na taj način stjecali dragocjeno vojno i strateško iskustvo. Naoružani iskustvom, oružjem i osvetom pružali su otpor nametnutom, potom lako slomili otpor branitelja kaštela što će ostati zapamćeno u sljedećim planiranjima strategija obrane i drugih objekata ali su pokleknuli jer znali su upotrijebiti samo silu i moć oružja, ali ne i diplomaciju. Na kraju se pobijeđene bacalo u podzemlje gdje bi započinjala tortura… Sve se okončalo pisanim obećanjima 6 uglednika obližnjih kaštela (Gračîšće, Kršân, Pićân, Barbân, Tinjân) koji su pred gospodarom prisegli vjernost. Danas se o ovoj buni malo znade izvan istarskih granica.
Pazinski se kaštel nakon spomenute bune i u kasnijim vremenima ruši i dograđuje, a samim time poprima današnji izgled. Pazin postaje glavnim središtem Istre (radi svog geografskog položaja i pretežito hrvatskog stanovništva) 1825. do 1860. Nakon Domovinskog rata preuzima funkciju glavnoga grada Istarske županije. U vrijeme procvata u tom je gradu osnovano Učiteljsko društvo (1897.) , Carska gimnazija (1899.), Ženska učiteljska škola, prva u Istri (1912.), 1945. godine je zaslugom biskupa Jurja Dobrile osnovano Pazinsko sjemenište (danas Pazinski kolegij), u vihoru 2. svjetskog rata, 1943. donijete se povijesne odluke o pripojenju Istre matici zemlji … a u svjetlu tih događanja ne bi se smjelo zaboraviti ni davno djelovanje reda Antunovaca (samostanski red bolničara hospitalaca) koji su na ovaj prostor prispjeli drevne 1095. godine. Njihovu je odjeću činio crni habit sa izvezenim tamno plavim slovom „T“ (od grč. „tau“, simbol Boga). Zadužili su tadašnje stanovništvo liječivši ga od kuge i ostalih bolesti toga vremena, nesebično brinući o starcima, napuštenoj djeci i bolesnima u svome hospiciju. Sjedinivši se kasnije sa Templarima i konačno prestavši postojati ukinućem reda tijekom Francuske revolucije napustili su u tom vremenu ili između njega i ove prostore.
Hodamo vrućim asfaltom prema trgu, Z. i ja, pričajući o tome kako su ovdje ljeta nesnosno vruća baš kao što su zime nesnosno hladne, jer Pazin je u kotlini, dok nam se pogled zajednički usmjerava na modernu vučnicu i cik mlađarije koja gotovo leti nad provalijom Pazinske jame. Ludi od uzbuđenja ne zamjećuju tajnovitost prostora pod sobom, a pitam se jesu li ovi današnji uopće čuli za Julesa Verna? Platiš i imaš uzbuđenje, čemu uopće mašta?
Umag, 24. srpnja 2013.
:(Još nema komentara