Ovih dana vratila nam se izgleda zima. gdje god pogledaš snijeg, led, ledenice, ma sve je bijelo zar ne, što onda preostaje nego sjesti pokraj tople peći, te uz šalicu fine crne kave ili ako više volite topli domaći čaj od šipka i bazge s daškom kamilice, napisati par redaka... pravo da vam kažem baš mi se i ne da van, osim ako baš ne moram...
Zima, zima a pa što je... ili kako već ono ide ta pjesmica, eh starosti i zaboravnosti ha,ha,ha... ma samo se šalim sjetila sam se daljnjih stihova, ali drugom prilikom... što zapravo htjedoh reći, da kako godine prolaze, neke stvari volimo više, a neke manje, a tako je i s zimom naprimjer... može li mi netko odgovoriti na to vječno pitanje, zašto kao djeca naprosto obožavamo snijeg i sve one stvari oko njega, a kasnije je to već druga priča... točnije kako godine idu tako splašnjava i naš entuzijazam za sanjkanjem, grudanjem i inim zimskim radostima, kao snijeg i led s prvim toplim zrakama sunca, a sve više cijenimo toplu peć... rado bi čula vaše tumačenje...
Eto baš jučer na povratku kući, nekako me baš razveseli jedan prizor, malo sam čak i zastala, a sjećanja su navrla, a to je ujedno i povod zašto sam htjela napisati ovaj članak i podijeliti svoje misli s vama... zamislite dakle jedno brdo pokriveno snijegom između dviju višekatnica, a na njemu mnogo djece različitih godina s sanjkama... posvuda smijeh, vesela cika i razdraganost, lete sve te sanjke niz brijeg, a oni sretni i veseli, ne zna čovjek koji više, oni mali ili oni već veći...
Sjetila sam se sličnog jednog brijega u mom mjestu, možda malo većeg i još strmijeg, ali sve ostalo je bilo isto, spuštanje sanjkama, grudanje s prijateljima, smijeh i veselje koje odzvanja unaokolo... bilo je svega, u to vrijeme doduše nisu svi imali sanjke, one drvene, nego napuniš vreću s slamom i eto ti odličnih sanjki i tako... sve što nam je onda trebalo su bile, kape, šalovi i rukavice, kaputić i naravno čizme i tako skoro po cijeli dan... nitko nije mario za crvene noseve, obrašćiće, čak i inje na trepavicama od silnog padanja u snijeg, ma bilo je bitno samo da je dobro društvo...
Spomenuh i Bobija, pa tko je on, moj pas ljubimac, jedan ogromni šarplaninac, njegov zadatak uz čuvanje kuće, bio je zimi ponekad i vožnja saonica. Ja i moja prijateljica bi sjele na saonice, a on bi ih vukao, naravno završili bi brzo u najdubljem snijegu, ali tko još za to mari. Bio je to prizor, Bobi laje i veselo maše repom, mi se smijemo, tata nadgleda čitavu situaciju naravno, mama nas zove iz dvorišta da dođemo na kolače i topli čaj, Bobi dobiva kost za nagradu,a mi da se malo zagrijemo, pa onda ponovno dalje.
Kakva bi to zima bila bez pravljenja barem jednog Snješka Bjelića. što vam je za to bilo potrebno, naravno puno vrijednih ručica, jedna mrkva, nekoliko komada ugljena, mamin stari lonac, jedna metla i možda stari šal... za tili čas bi nastao on, naš Snješko, u punom sjaju... samo da napomenem da je ovaj snješko na gornjoj slici doduše od stiropora, ali što ste vi očekivali, sigurno ne da u ovim godinama idem na tu zimu i pravim ga ha, ha, ha. napominjem da je bor pravi, eto barem nešto, ne može čovjek imati baš sve u životu.
A danas. nekako mi snijeg i nije baš prvi izbor... evo priznajem da bi mogla do sutra pisati o njemu, ne samo članke, već možda i koju pjesmicu ako treba, ali sve uz toplu peć, bez obzira na velike račune za plin, jer kada se samo sjetim čišćenja, hodanja po neočišćenim stazama, pa dok se ubundam u svu tu potrebnu zimsku odjeću, prođe me naprosto volja za zimom i radostima...
Eto i sami vidite kolika je to hrpa, pa da čovjeka prođe volja zar ne...
Toliko od mene za ovaj put, moram krenuti nešto i raditi, idem se ubundati, tj. obući sve ono na sebe, pa na hladnoću i klizavicu, samo se nadam da se negdje neću poskliznuti i pasti, jer to ne bi bilo baš dobro, zato držte mi fige... jedan snježni pozdrav brrrrrrrrrr... uostalom jedva čekam proljeće, a vi...
:(Još nema komentara