Moj profil

Biti učiteljica

Neke davne 90-te prošlog stoljeća  kad sam se upisivala na Učiteljski fakultet zapala me baš ova tema da uradim esej. Evo kako sam ga napisala.

Biti učiteljica

Ošišane glavice , torbačić na leđima, čvrsto stegnuta majčina ruka, suza u oku i prvi korak u školsku zgradu oduvijek su me opčinjavali.

" Mama ja hoću doma",  prozbori poneko dijete i nesigurnim se korakom iskrade iz klupe u sigurnost  majčina zagrljaja.

"Ostani u učionici, sine ! Pa ti si već veliki dečko, a veliki dečki idu u školu. Ja ću biti pred vratima i čekat ću te".

Najljepši trenutak učiteljskog poziva je taj prvi susret sa učenicima, njihovim brigama i strahovima, žudnjom za majčinom velikom, toplom rukom, za učiteljičinim osmijehom i nadom kako će njega ili nju učiteljica najviše voljeti.

"Učiteljice, gdje ću ja pisati?

"Ja sam ti jakoooooooo dugo u škol , učiteljic , a nisam poljubio mamu!"

" Učiteljice, boli me stomak. Ma nije stomak, glava je. Ma nije ni glava. Boli me škola i ja bih doma!"

Prve napisane crte,  prvi narisan crtež obitelji i prve ocjene u velikoj učiteljičinoj bilježnici zauvijek ostanu urezani u te male glavice.

I sad se ti nemoj tomu radovati, ako možeš!

Ma ne možeš,  brate, kad su ti trenutci nešto što i na učiteljici ostavlja neizbrisiv trag!

Te male lopte koje skakuću, pjevaju, njišu se, plaču i traže zaštitu, razumijevanje i utjehu u svojoj učiteljici oduvijek su za mene bile najveće blago.

" Čuj, kako čitam."

" Zbrojila sam ove zrele trešnje i sad ih je puna zdjela" dovikuje mi sitna plavušna djevojčica iz prve klupe na satu likovne kulture, a na njezinom crtežu ogromna zdjela puna trešanja.

Opekao me milinom cjelov prvaša kada mu darovah bojanku punu likova iz mašte da svojom nevještom ručicom složi dugine boje.

Zajedno s njima bolujem kozije ospice, obrišem suze zbog ogrebana koljena, zavežem pertle na tenisicama, dočekam osvit prvih slova sročenih u glasan izgovor prvih riječi i rečenica.

Ima li ljepšeg poziva od moga?

Ja već dugo poučavam djecu naučiti četiri čarobne riječi:

hvala, oprosti, izvoli, molim.

Ja već dugo zbrajam, oduzimam, množim i dijelim osmijehe, suze i cjelove s njima.

Ja već od pamtivijeka nosim na svome dlanu iskru iz đačkog oka, prvi posjet kazalištu, prvu kino predstavu, mnogobrojne razgovore o tome kako su sva djeca najveći dar svojim roditeljima i učiteljima.

Ja, već i ne pamtim koliko sam dugo iz malodušnosti vratila poticaj za ljepše, bolje i dalje, koliko sam puta ljuto zavađene dječake zagrljene ispratila kući.

I doista, zar netko će reći da ima nešto ljepše od poziva učiteljice?!

Zar, netko će reći...

Ne, neka se nitko ne usudi to!

Ja učiteljica, to branim!

:(Još nema komentara

Budi prva/i, podijeli svoje mišljenje o slici i pomozi nekome u odabiru savršenog jela.