Moj profil

A kaj da danas kuham? (494)

Mi stareši ljudi se jako rado setimo naših dana mladosti i detinjstva. Znamo biti malo i nostalgični za tim danima a naravno da znamo biti malo i zločesti i predbacivati mladima kojekaj i čak kritizirati njihov način zabave i provođenja slobodnoga vremena. Nikak da se setimo kak su se vremena drastično promenila, kak su naše ondašnje mogučnosti i njihove danas nebo i zemla. No to bu vam navek tak. Ljudi bi rekli da je “sukob generacija” navek bil i bu ostal za navek. To tak mora biti.

Banovečki “poljoprivrednici”

V ovo doba jeseni pa sve tam do zime klinci z našega kvarta su imali jesensku ophodnju po banovečkim poljima. Od kak se ja sečam mam iza peteranjske, ili ak očete drnjanske pruge, bila su polja poljoprivredniki z nekolko koprivničkih vulici; Doljega i Gornjega Banovca, Severovca, Pavelinske, moje Ivanjske i Duge vulice. Prek te pruge je bila samo jedna hiža i skoro do samoga Ivanca sama polja, neuređena prašna cesta i steza za pešake i retke bicikle.To su vam bila polja na prostoru kak je danas trgovački centar Kaufland pa sve kak je danas vulica Ivana Česmičkoga tam do poslovne zone na Danici.

Baš nekak v ovo vreme več su vredni seljaki z našega kvarta pobrali i pospremlili jesenske plodove pa je došlo naše vreme ophodnje po tim poljima. Predvodnik je bil jedan nekaj stareši pajdaš koj je navek imal ideju kaj delati i kak ispuniti vreme posle škole ili v subotu v jutro. Jedna je akcija bila paprikovanje ostanjki kuruze al su rezultati bili jako skromni. Dok se kuruza brala ručno i gazda i težaki su bili jako temeljiti. Nas je pak posebno veselila jedna “gastronomska” akcija.

Naime puno ondašnjih poljoprivrednika ni imala doma prevelke kapacitete v podrumu, ili podruma nisu ni imali, pa su krumpira i repu znali ostavljati v trapu na polju. Nedavno sam videl na televiziji berbu krumpira v Liki gde su delali baš ono kaj i mi prije kakvih šezdesetak i više let. Pekli su krumpira vu vatri, zapraf v žaru velke vatre, na kojoj smo se mogli za vreme hladnoga dana i dobro ogrejati. Onaj naš predvodnik je znal zakuriti pravu vatru a znal je  i kak se takav krumpir treba začiniti z malo soli. Navek je v žepu imal v nekakvom škrnicleku par zrna soli. Onda Vegete još ni bilo.

Repa je bila druga poslastica. Tu smo morali biti oprezni jer svaka repa ni bila baš za prizalogajiti. Znalo se dogoditi da bu rubena, kaj če reči več porozna, pa je trebalo najti onu pravu, jedru koja je mogla poslužiti kak desert. Jedna prava repa je mogla nahraniti i četri prava dečka. Naravno da je i za krumpir i za repu trebalo imati pravoga alata kaj če reči pravoga noža. I to je imal naš predvodnik. Zapraf su to bile tzv škloce, nožeki domače izrade, malo neobičnoga izgleda. Glavno da su škloce mogle poslužiti svrhi. 

V to su se vreme v celome kvartu događala i velka okupljanja ljudi pri svim domačinima koji su imali nekakvu poljoprivredu. Naime onu pobranu kuruzu je trebalo i trebiti, odvojiti lati kuruze od luščinja iliti komušine. Za to je trebalo je i puno ruki gde su dobro došle i  dečje ruke. Skupilo bi se i dvadesetak težaki ovisno o tome kakav ste bili gazda. Takve poslove ste mogli delati samo vu večernjim vurama jer prek dana je bilo kojekakvoga drugoga posla. Znalo je to potrajati i do kasno navečer. Morti se pitate kaj se nudilo težakima za okrepu? Tu baš ni bilo prevelike raskoši al je bil običaj da se svakak nekaj ponudi.

Najčešče su to bili  nekavi diganci z orehima i makom a za potjeru je navek bilo ili mošta, ak je gazda imal gorice, ili friško sprešana jabučnica ili kruškovača. Retko je bila hiža koja iza gospodarskih zgradi ni imala i vočnjak. Znalo se najti i šljivovice ili posebno cenjene rakije od tepki kruški. Velki je posel sledil nakon toga. Ni baš svaki klip kuruze bil za spremiti. Drugi dan, ili čak dva, trebalo je odvojiti zdrave lati, koje su se spremale v koš iliti kuružnjak na sušenje, od tzv “tuška” koj je služil za brzu prehranu peradi, blaga i svinji. To je za njih bil “fastfud”.

Posebno pak pamtim na trebljenju priče koje su znali pripovedati stareši težaki. Najčešče su to bile priče o duhovima, prikazama ili nesvakidašnjim događajima koji bi se danas mogli svrstati vu horor i v znanstvenu fantastiku. Za nas decu je to bilo kolko uzbudljivo tolko negda i neugodno. Dok bi išli doma negde oko polnoči navek bi očekivalo da nam se bu dogodilo nekaj grdo z onih “strašnih priča”. Vele ljudi da je na takvim i sličnim okupljanjima nastajala usmena književnost a tu i tam su malo obrazovaniji seljaki to i zapisali. Danas se rado setim tih vremena i priči.

Moderni berači krumpira i repe, kombajni za branje kuruze i slični strojevi sve su to hitili vu povijesti i zaborav. Jedan čovek za volanom kombajna danas sam pobere, strebi i pospremi plodove celoletnjega truda za kaj je negda trebalo desetke i desetke pravih težaki. 

V celoj toj priči “kako vam je nekoč bilo” danas me veseli kaj su se mnoge udruge po našim poljoprivrednim krajevima Lepe Naše organizirale i oživele stare običaje: od košnje žita, prek branja gorica do branja i trebljenja kuruze. Kaj je jako važno kaj si posle takvoga prikazivanja tradicije prirede i lepu i bogatu zakusku. Dobar zalogaj i dobra kupica vina mam naprave i dobroga štimunga. Ljudi su od navek bili i ostali buju društvena biča. Delati v društvu nije samo korisno nego more biti i jako zabavno.   

Priča o palačinkama

Povod za ovu priču je moj nedavni razgovor z dve simpatične žene. Kak se često znam upustiti v razgovor o hrani z mojim poznatim i manje poznatim ljudima tak je bilo i ovaj put. Jedna od tih žena je rekla kak je neki dan hitila “stare” palačinke od obeda a druga kak palačinke tu i tam peče za vnuke al ih ona baš ne jede radi “dijete”. Doduše nisam videl nikakav razlog da ona drži dijetu. V meni se zbudil šparni i “kreativni” Podravec pa sam im dal ideju kak iskoristiti “ostanjke” palačinki.

Palačinki ima svakakvih. Ono kaj nam prvo pada na pamet su palačinke z pekmezom. Na takvima smo se odhranili i to je kakti normalan desert. Malo su zahtevneše one filane sirom i zapečene v rolu. Nisu retkost ni one filane z mesom, prelejane z vrhnjem koje su zapraf i fino glavno jelo. Nisu za hititi i one nafilane i z dinstanim gljivama. Svojedobno su kakti fineši restorani nudili za desert palačinke ze sladoledom. Ak malo pratite v zadnje vreme Podravkine reklame znate da su jedan fini desert palačinke z Kinderladom. Đuro je svojedobno na moru za decu delala i tortu od palačinki. Nafilala bi ju z Kinderladom ali još z dodatkom mlevenih orahi, bademi ili lešnjaki. Ak ju još prelejete ze šlagom to vam je prava kalorijska bomba. Varijante su neverovatne.

Mi smo pak doma došli silom prilika do novoga priloga z kojekakvim pečenjima. Pogotovo kak prilog z pečenom peradi mesto mlinci. Kak Đuro ima problema z glutenom krenuli smo v istraživanje. Z bezglutenskim brašnom je teško napraviti domaču testeninu. Z palačinkama je išlo puno lakše. Morete ih napraviti kak i z normalnim brašnom al smo i mi na početku imali “problem viška”. Onda sam se setil da bi mogel višak zrezati na sitnije rezance i posušiti kak i višak kruha. To se je pokazalo kak odlično rešenje i sad svako  malo imamo “višak palačinki”. Iskusni kuhari su to od navek zvali fritate samo kaj ja nisam znal kaj su “fritate”. Sitne rezance od toga brašna još nismo uspeli napraviti ali je jednom prilikom Đuro uspela dobiti čist prihvatljive rezance od kombinacije toga i pirovoga brašna. Onda nam je palo na pamet da bi od friških palačinki mogli napraviti “domače široke rezance”. Počelo je kak prilog za Božić z pečenom racom a danas je to često prilog z nekakvim saftom. Morem vam reči da smo to prihvatili kak nekaj normalno.

Kak šparni Podravec skoro nigda ne hičem ni staroga kruha. Osim krutona, koje navek imam recimo za krem ili prežganu juhu, staroga kruha znam i spohati. Pohani je kruh jako dobar kakti za gablec al isto tak more biti prilog kojekakvim saftima ili divljači. Semerknedli je isto tak bolje napraviti od staroga kruha nego od friškoga. Prezle smo negda delali isključivo od staroga kruha al zbog komocije ili zbog malo vremena danas se prezli kupuju. Uostalom kaj bi drugo pekari i velki trgovački centri delali od neprodanoga kruha?

Mali dodatak. Jeste vidli da je 20. 10. bil dan jabuka? Nisam znal da takav dan postoji al mi je drago da sam  kaj se toga tiče jako in. Mogli ste primetiti da saki čas predložim nekaj z jabukama. Evo i jučer je Đuro nabrala kantu jabuki koje su ostale na drvetu kakti „sitne“. Sad su se malo još ispunile i buju jako dobro došle za štrukle ili sok.

Pondelek

Juha/Glavno jelo: Kisela juha od pilečih želučeki
Desert: Zmiksajte malo jabuke i kakvu krušku ilinaranču.

Tork

Juha: Krem juha od tikve
Glavno jelo: Krmenadli na naglo, pomfrit, mešana šalata
Desert: Nekakav puding

Sreda

Juha/Glavno jelo: Čuftice vu špinatu/blitvi; morete dodati malo pirea
Desert: Imate kakvu napolitanku?

Četrtek

Juha: Prežgana juha z jajcima
Glavno jelo: Rižoto od svinjske lopatice, šalata
Desert: Čaša pive

Petek

Juha: Krem juha od graha i mrkve
Glavno jelo: Kranjske, dinstani grah, šalata od friškoga zelja
Desert: Lagani gemišt

Subota

Juha: Juha od vode v kojoj su se kuhali rezanci z dodatkom začina, vrhnja i nekakve sitne testenine
Glavno jelo: Zapečeni domači rezanci ze sirom
Desert: Sok od jabuka

Nedela

Juha: Juha od pevčevog sitniša z leberknedlima
Glavno jelo: Dinstani pevec z vrganjima, luleki od kolko-tolko testa
Desert: Štrukli z kruškama, kapučino

:(Još nema komentara

Budi prva/i, podijeli svoje mišljenje o slici i pomozi nekome u odabiru savršenog jela.