Kada se na jednom mjestu spoje osobno iskustvo, istraživačko kulinarstvo i književnost, dobivamo odgovor na pitanje – Kako prožvakati dan
Tijekom višegodišnje suradnje i druženja na Coolinarici Tamara Jadrejčić nam na zanimljiv i osebujan način prenosi svoja inozemna iskustva i osobni doživljaj hrane. Nedavno je izašla i njezina knjiga pod nazivom „Kako prožvakati dan“ pa koristimo priliku da predstavimo našu dugogodišnju suradnicu i upoznamo je iz drugačije perspektive, odnosno kao sugovornicu.
Na Coolinarici imate gotovo 300 objavljenih tekstova na različite teme, od klasika poput najpoznatijih umaka ili sendviča, preko svjetskih kuhinja pa do „neobičnih“, gotovo šokantnih namirnica. Postoji li posebna strast prema nekoj hrani ili temi koja vam je neiscrpan izvor rasprave, koliko god o njoj govorili?
Prije svega tjestenina. Spremam je nekoliko puta tjedno, uglavnom s povrćem ili umakom od rajčice. Tjestenina je jednostavna i jeftina, spremna je za manje od pola sata te se slaže s mesom, ribom, povrćem, sirevima, legumima. Teško je pronaći namirnicu iz koje se ne bi mogao pripremiti umak za tjesteninu. Volim rigatone, fusille, penne, a u posljednje vrijeme integralnu dugačku tjesteninu, onu malo deblju, bucatine. Jedino jelo kojem ne mogu odoljeti je sladoled. Tražim uvijek samo najbolje. i mislim da, u slučaju sladoleda, to ne zvuči snobovski. Sladoled nije večera, ni skupa namirnica, pa čak ni pizza i može si ga priuštiti velika većina. Nikad ga ne pripremam kod kuće. Volim mijenjati okuse i slastičarnice. U glavi ima svoju top listu i spremna sam hodati kilometrima da dođem do najboljeg sladoleda od borovnice ili onog od lješnjaka.
Kako je nastao vaš interes za istraživanjem i kombiniranjem okusa, namirnica, hrane te svega što uz povezujemo uz kuhinju i kulinarstvo?
Nisam odrasla u kuhinji s mirisom vanilije, na kuhinjskom stolu se nisu razvlačile kore, niti sam naslijedila uflekanu knjižicu s bakinim receptima. Počela sam kuhati kada sam bili prisiljena. Nešto malo u studenskim danima, a najviše s rođenjem djece. Odgovornost za razvoj njihovih tijela, ali i okusnih pupoljaka, shvatila sam jako ozbiljno.
Najdraža mi je izreka - kaži mi što jedeš i reći ću ti tko si!
Pisati o temama vezanim za hranu također sam zavoljela radeći taj posao. Kažimo da sam mu se strasno predala. Danas možda manje listam recepte, a više članke i knjige o prehrambenoj industriji, održivom razvoju, prehrambenim navikama mlade generacije.
Ljudi se često vole opredjeljivati pa i dok je riječ o hrani. Možete li komentirati što je prema vašem mišljenju to što nas oblikuje kao ljubitelje slanog ili slatkog, mesnog ili vegetarijanskog, riže ili tjestenine, ketchupa ili majoneze…. I da li smo s vremenom skloni mijenjati taj izbor i navike?
Imprinting iz djetinjstva je izuzetno važan. Ne mogu bez maslinovog ulja, povrća, sezonskog voća. To je nekakav temelj moje kuhinje. Što se tiče ukusa, mislim da se oni djelomično mijenjaju s godinama. Stigla sam do toga da obožavam gorko, na primjer cikoriju, med od kestena, kavu bez šećera te mogu jesti neslano. Teško je pronaći nešto što ne volim. Jedem sve, ali imam periode kada žudim za određenom hranom.
Uz dosadašnje šaroliko i bogato iskustvo iz brojnih kuhinjskih kornera, postoji li neka svjetska kuhinja kojoj posebno naginjete? Ako da, zašto i po čemu je specifična?
Svaka je savršena u svojoj cjelini. Svaki narod je iz svojih prirodnih resursa, dakle, dostupnih namirnica, sagradio cjelinu. I svaka, baš svaka, nas može nečemu naučiti. Obožavam meksičku i, uopće, južnoameričku kuhinju. Estetski je nenadmašna, prepuno jarkih boja. Oni svoje namirnice jedva da kuhaju, jedu ih često sirove u neobičnim kombinacijama. Od njih treba naučiti poštivati svako povrće i voće, ne pokušavajući im pod svaku cijenu promijeniti okus. Druga krajnost je indijska kuhinja koja traži dugotrajnu obradu namirnica. Njihovi recepti su beskrajno dugački. Ali i iza nje stoji određena životna filozofija i red.
Što je američka kuhinja? Podrazumijeva li se tu najpoznatija američka hrana: burger, corn dog, chesecake, brownies… ili je to više slikoviti splet brojnih kultura? Kakva je ona iz vaše perspektive i po čemu je najviše drugačija od naše?
Američku kuhinju je jako teško definirati. S jedne strane imamo teror fast food lanaca, koji “pale” sve oko sebe, u smislu da onemogućavaju opstanak manjih restorana, što znači raznolikije hrane. S druge strane, imamo, uglavnom, mladu generaciju koja je sklona veganstvu i svakom novom proizvodu. Sva sreća da postoji Thanksgiving, Dan zahvalnosti, kada na obiteljskom stolu vlada tradicija.
Nezaobilazna tema ovih dana je i prehrana u vrijeme pandemije. Je li se vaš odnos prema hrani na bilo koji način promijenio u tom periodu?
Ne bih rekla da se promijenio moj odnos prema hrani, ali sam svakako naučila da nemam sve na dohvat ruke, a kad nemam skočim do dućana. U smislu da sam naučila kupovati jednom tjedno i bolje organizirati tjedni jelovnik.
Ako tanjuri doista oslikavaju život, kako biste opisali svoj tanjur?
Veliki!!! Ha, ha… Volim velike tanjure! Na njemu bi se našlo savršeno jelo, po mom mišljenju, špageti sa umakom od rajčice i nekoliko listića bosiljka.
Što nas sve očekuje u vašoj knjizi, koje teme obuhvaća, kome je namijenjena? Kakva je njezina struktura i sadrži li recepte?
Knjiga „Kako prožvakati dan“ je zamišljena, s dozom ironije, kao knjiga samopomoći, kakve su bile popularne osamdesetih. Sastoji se od dvadesetak poglavlja, na određenu temu, povrće, kuharice, tjestenina, krumpir. Svako poglavlje ima osnovni tekst, jedan recept za koji sam vezana i neku neobičnu crticu na temu.
Spominjete u njoj i osvrte na hranu iz pojedinih knjiga i filmova… pa navedite nam primjer.
U poglavlju o američkoj hrani nalazi se recept za browniese Katharine Hepburn, u poglavlju o tjestenini, scene iz filmova Maza i Lunju u kojoj im se njuškice susretnu kod posljednje trakice špageta, Alberta Sordija gdje navaljuje na špagete u filmu Amerikanac u Rimu. Scene iz filma Sabrina u kojoj Audrey Hepburn pokušava ispeći souffle.
Izvor fotografije naslovnice: Knjižara Ljevak
:(Još nema komentara