Ni kod raka medicina se ne predaje

Nije istina da je medicina pred rakom nemoćna. Medicina ima izvrsne šanse da izliječi rak ako je on lokaliziran na jednom manjem, ograničenom mjestu. Tu ga liječnici mogu potpuno odstraniti operacijom ili "spržiti" zračenjem. Kod toga uvijek nastaje i kolateralna šteta (usputna šteta), izraz koji se već upotrebljava i u politici. Naime, mora se odstraniti ili uništiti i (manji) dio zdravog tkiva na mjestu gdje je nastao rak.
Citostaticima ne možemo uništiti baš sve stanice tumora. Čini se da ih gotovo uvijek ostane manji broj, koje organizam sam uništava.

No, čak i ako tumor prijeđe tu granicu ili se raširi po cijelom tijelu (metastaze = presadnice), još uvijek nije sve izgubljeno. Postoje lijekovi (citostatici i neki hormoni) koji mogu potpuno uništiti i te metastaze. Kod nekih je vrsta tumora to lakše positći, a kod nekih teže, što ovisi o veličini i broju metastaza, kao i o vrsti tumora.

Naime, ne može se kirurški odstraniti niti zračenjem uništiti sve metastaze koje su se već razvile. Na njih mogu djelovati samo lijekovi koji krvlju dolaze u sve dijelove tijela.

Prvi citostatici iskorištavali su razliku normalnih stanica tijela od onih kod raka, jer se potonje razmožavaju znatno više i malo drugačije od normalnih. Citostatici djeluju tako da "ometaju" razmnožavanje tumorskih stanica. "Kolateralna šteta" bila bi u tome da stradavaju i normalne stanice koje se razmnožavaju brže od drugih, npr. krvne stanice, stanice probavnog sustava, spolne stanice.

Zato kod liječenja citostaticima nastaju opasna smanjenja broja krvnih stanica, povraćanja, proljev, te pojava steriliteta. "Kolateralne štete" citostatika na tkivima mogu biti toliko jake da izazivaju i smrt kod primaoca, jer se mora "hodati po žici": dati što veću dozu da bi se uništilo što više zloćudnih stanica, a ipak manje od doze koja bi kod bolesnika uzrokovala nepopravljivu štetu na drugim organima.

Najnovija dostignuća u liječenju

Posljednih godina medicina je počela izbacivati tzv. ''pametne lijekove''. Najprije znanstvenici pronađu enzim u stanici raka kojeg nema u ostalim stanicama organizma, ili neko antigeno svojstvo koje ne posjeduju druge stanice. Zatim pokušavaju naći blokator tog enzima ili proizvesti protutijelo protiv antigenog svojstva stanica tumora i to dati bolesniku. U tom slučaju stradavaju samo stanice raka, dok druge ostaju uglavnom neoštećene. Tu se ubrajaju poznati Glivec kod nekih vrsta leukemija, ali i manje poznati lijekovi, kao Iressa, Tarceva i drugi (strahovito skupi lijekovi koji prijete da poremete cijeli sustav zdravstvenog osiguranja).

Nažalost, kao i kod bakterija, gdje se to događa s antibioticima, nakon određenog vremena napadnute stanice raka promijene svoj metabolizam, tako da on može funkcionirati i bez određenog enzima, ili promijene antigenosti, te lijek prestaje djelovati. Trebat će pokušati predvidjeti takve promjene i pripremiti nove "pametne lijekove''.

U posljednje vrijeme dolazi se do zastrašujućeg zaključka. Ovaj pristup trebat će strogo individualizirati ne samo za svaku vrstu malignog bujanja, već i za svakog pojedinog nosioca tumora, jer su razlike kod naizgled istog tumora kod različitog nosioca prilično velike.

Prema tome, nema ''krojenja konfekcije'', već je potreban individualni pristup. A što je s troškovima? Čega ćemo se sve morati odreći da bi zadovoljili ove zahtjeve?

Kako uništiti tumorske stanice?

Čak i ako tumor "prijeđe granicu" ili se raširi po cijelom tijelu (metastaze, presadnice), još uvijek nije sve izgubljeno.

Citostaticima i "pametnim lijekovima" ne možemo uništiti baš sve stanice tumora. Čini se da ih gotovo uvijek ostane manji broj, koje organizam, bez ikakvih kolateralnih šteta, sam uništava. Promjene koje mogu uzrokovati nastanak raka događaju se u pojedinim stanicama tijekom cijelog života, ali organizam svojim obrambenim mehanizmima uništava te "podivljale" stanice.

Bolest nastane ako te promijenjene stanice izmaknu kontroli organizma i toliko se razmnože da obrambene snage više nisu u stanju djelovati. Kada se njihov broj, nakon uspješnog liječenja, znatno smanji, one opet mogu doći pod kontrolu organizma, koji će ih uništiti. Taj je proces vrlo sličan revoluciji: hvatanjem vođa, revoluciju možemo spriječiti i prije nego počne. Revolucija se suzbija oružjem, a njeni se vođe hvataju kako se ona ne bi ponovila.

Ovaj, malo teže razumljiv, uvodni dio bio je potreban iz dva razloga.

Prvo: da pokažemo da medicina protiv raka i nije tako nemoćna. Naziv bolesti je zastrašujuć (nekad se tako govorilo o tuberkulozi, a danas ljudi kažu: "Hvala Bogu, ima samo tuberkulozu."). Veliki članci u revijama o tome kako je netko "pobijedio opaku bolest" rijetkost su samo za novinare, jer u svakodnevnom životu ima više takvih slučajeva.

Drugo: budući da govorimo o dijeti za maligne bolesti, vrlo je teško zamisliti da npr. artičoke mogu djelovati na stanice svake vrste raka, a medicina ima perspektivu da će ne samo za svaku bolest, već i za svakog bolesnika trebati posebni lijek.

Pomažu li posebne vrste prehrane?

Sve spoznaje prema kojima su kreatori tih posebnih dijeta složili svoje recepte, zastarjele su i već odavno ne vrijede. Većinom su to dijete koje nešto zabranjuju, a preporučuju hranu koja je za prosječnog čovjeka neukusna. Bolesnik, koji je ionako bez apetita, još više gubi na težini i svom organizmu nanosi više štete nego koristi.

Uzmimo za primjer gotovo samoubilačku ideju da bolesnik treba manje jesti kako bi izgladnio tumor. Ili da treba grickati neke sirove žitarice, a nema teka ni za njemu nekad omiljene stvari, pa drastično mršavi. Američko društvo za prehranu, u kojem sjede najpoznatiji stručnjaci iz tog područja, izdalo je priopćenje kojim upozorava na štetne posljedice npr. makrobiotičke dijete kod oboljelih od raka.

Dok je dokazano da pojedine dijete, odnosno ograničenja hrane, imaju utjecaj na nastanak nekih vrsta raka (o tome drugom prilikom), nema nijednog sigurnog dokaza da pojedine namirnice ili dijete imaju bilo kakav utjecaj na brzinu rasta tumora koji je već nastao. Način prehrane ima utjecaj jedino kod neugodnih mršavljenja za vrijeme bolovanja i liječenja.

Princip mršavljenja kod zloćudnih bolesti nije isti kao kod gladovanja. Dok organizam kod gladovanja prije svega troši rezerve koje je ranije stvorio, dakle masno tkivo, kod maligniteta se od početka troše sva tkiva, dakle, uz masno tkivo, troše se tkiva od kojih su izgrađeni organi i mišići. I baš je to "trošenje" organa i mišića ono što mršavljenju kod raka daje posebnu težinu. Organizam troši više nego što u svoja tkiva uspijeva ugraditi. Protiv toga se borimo ne samo pojačanom prehranom, već i pokušajem da silom uguramo bjelančevine iz hrane u tkiva organizma.

Važna uloga energije i bjelančevina

Prije svega, važno je imati dobro pokriće u kalorijama. Bolesnici su vrlo često bez teka, što je uzrokovano gotovo uvijek prisutnom laganom mučninom, pa obično i manje jedu zbog gubitka osjeta okusa za sve vrste hrane. Prema tome, trebamo vrlo dobro osluškivati ostatke teka bolesnika, nuditi mu ona jela koja voli i za koje osjeća ostatke neke želje, i tako prevariti to stanje. Često je to tekuća hrana: mlijeko s dosta šećera, razne kreme, kompoti, miksevi s mlijekom i voćem.

Ne bi trebalo dozvoliti da do bolesnika dolaze mirisi iz kuhinje, na tanjur treba pokušati staviti samo one količine za koje mislite da može pojesti, a ne da ostavi hranu. Dobro je češće nuditi manje količine, ali pritom ne treba biti dosadan i nametljiv, jer to samo ljuti bolesnika, čime se umanjuje uzimanje hrane. Održavanje tjelesne težine ne utječe bitno na daljnji tijek liječenja, osim što pojačava osjećaj snage kod bolesnika i bitno utječe na njegov osjećaj zadovoljstva vlastitim izgledom.

Da bi organizam pokušao ugraditi što veće količine aminokiselina, sastavnih dijelova bjelančevina, u tkiva organa i mišića, potrebno je da hrana sadrži što više punovrijednih životinjskih bjelančevina: mlijeka, mliječnih proizvoda, ribe, mesa i jaja. Kod nedostatka apetita mogu vrlo dobro poslužiti i koncentrati bjelančevina, koje uzimaju body-builderi kada žele dobiti istaknute mišiće, jer su one neutralnog okusa i zgusnute u manjoj zapremini. Možemo sami pripremiti mikseve kojima je osnova mlijeko, i u njih umiješati mekani sir, mljeveno meso ili mljevenu ribu, jaja ili gušće kreme s mnogo jaja (ukoliko bolesnik voli slatko).

U novije vrijeme mnogo se govori o omega-3-masnim kiselinama, koje pospješuju ugradnju aminokisliena, pa je dobro pokušati i s tim tabletama. Rezultati nisu jednoznačni, što znači: ako bolesnik odbija piti tablete omega-3, nemojte inzistirati.

Ako je bolesnik bio na nekoj dijeti kod koje male količine hrane mogu izazvati velike neugodnosti (npr. kod sprue, preosjetljivosti na neku hranu), dijetu u tim okvirima treba nastaviti, ali druge (kao kod šećerne bolesti, protiv ateroskleroze i sl.) treba izmijeniti u suradnji s njegovim liječnikom, jer su tog trenutka druge stvari važnije.

Zaključak

• Nema dokazane prednosti prehrane koja uključuje pojedine namirnice, dijete ili izbjegavanje nekih vrsta hrane kod bolesnika sa zloćudnom bolesti.
• Razne dijete koje hranu čine manje ukusnom vjerojatno (iako ne jako) štete bolesniku od tumora.
• Jedina korist od brige za prehranu kod te bolesti je da pokušamo zaustaviti mršavljenje, što ne utječe bitno na izlječenje i trajanje bolesti, ali održava bolesnika u boljoj kondiciji i povećava njegovo samopouzdanje.
• Mršavljenje kod bolesnika oboljelih od raka ne sliči onom koje nastaje kod gladovanja. Ovdje se gubi i tkivo (organi i mišići) i rezerve (masne naslage). Dakle, važno je unositi bilo kakvu hranu, ali i nadoknaditi izgubljene bjelančevine unosom punovrijednih životinjskih bjelančevina, eventualno i koncentrata.
• Prehrana ima važan, ali ne presudan utjecaj na trajanje bolesti i napredovanje tumora, pa bolesniku treba pripremati česte i manje, njemu ukusne obroke.

Autor: Mirko Dubravčić, dr. med.

Osim rada na općoj internoj medicini na Internom odjelu, radi i na medicinskoj onkologiji u Centru za tumore splitske bolnice. Od 1980. godine počinje se profesionalno zanimati i baviti dijetetikom.