Ergogena sredstva

Dužnosnik američkog Olimpijskog komiteta i zaljubljenik u povijest sporta, dr. Robert Woy, rekao je da sportaši nikad nisu bili pod tako velikim pritiskom da pobijede kao što je to danas! Ako se uzme u obzir da su natjecanja u drevnih naroda (primjerice Grka) bila čak i pod cijenu života, onda to i nije tako strašno!

Uspjesi plivača bivšeg DDR-a i gimnastičara Rumunjske zarazili su cijeli svijet idejom o tajnoj formuli za uzimanje medalja.

Prema neslužbenoj definiciji, ergogena sredstva uključuju bilo koju tvar, namirnicu, kemikaliju, pa i trenersku metodu (sugestiju), koja omogućuje veće tjelesno naprezanje, veću izdržljivost i veću snagu. U našem slučaju radi se, naravno, o dodacima prehrani (suplementima), koji doprinose boljim performansama sportaša - natjecatelja. U sigurna ergogena sredstva spadaju "punjenje glikogenskih rezervi", korištenje rehidracijskih otopina i kofeina, a u druga (nedopuštena) sredstva spadaju anabolični stereoidi, hormon rasta, opojna sredstva (kokain, amfetamini, marihuana) itd.

Kada je riječ o ergogenim sredstvima, postoje dvije standardne predrasude: prva - velika generalizacija po kojoj suplementiranje djeluje kod svih sportskih disciplina, tj. atletskih, biciklističkih, plivačkih, i druga - da odgovara svakom natjecatelju. Obje su podjednako krive za velika razočaranja natjecatelja!

Citius, Altius, Fortius

Možda je sve posljedica čuvenog olimpijskog mota: Citius, Altius, Fortius (brže, više, jače), kojoj svi vrhunski sportaši podsvjesno teže. U nikada završenoj utrci u kojoj jedan natjecatelj drugome želi pobjeći barem za korak, u kojoj se traže "pojačivači" i "olakšivači", na granici između dopuštenog i nedopuštenog vrte se danas ne samo sudionici (natjecatelji), već i čitavi timovi stručnjaka koji se njima bave. U tom poslu ne žali se truda, a u tim nastojanjima troše se milijuni dolara!

Zaslijepljeni prevelikom željom, mnogi zaborave na limite i propise, što u pravilu ima visoku cijenu. Nastojanja da se pobijedi ne birajući sredstva nikako nisu nova. Stari Grci kriomice su prije natjecanja konzumirali gljive, vjerujući da je to dovoljno za najviše mjesto na pobjedničkom postolju. Pobjednik na maratonu Olimpijade 1904. godine, Tom Hicks, uzeo je kombinaciju strihnina i rakije, vjerujući da će mu to pomoći. Pobjednik utrke na 100 m na Olimpijadi 1920. godine, Charlie Paddock, popio je prije početka utrke sherry sa sirovim jajetom. Na biciklističkoj utrci Olimpijade 1960. godine, danski natjecatelj Knut Jensen umro je zbog uzimanja amfetamina.

Anti-doping kontrola

Sedamdesetih godina počelo je eksperimentiranje s anaboličkim stereoidima, što je značilo veliku prekretnicu u načinu gledanja na umjetno podizanje ljudskih potencijala. Utvrđene su analitičke metode (anti-doping kontrola) i ustrojena zakonska regulativa. Stvorena su olimpijska pravila, ali time se nije stalo na kraj otkrićima novih sredstava.

U međuvremenu su kemičari tragali za takvim sredstvima koja se ne mogu otkriti testiranjem krvi, a koja istovremeno pružaju mogućnost poboljšanja rezultata.

U nedopuštena ergogena sredstva spadaju anabolični stereoidi, hormon rasta, opojna sredstva (kokain, amfetamini, marihuana)...

Testosteron i njegovi derivati za izgradnju veće mišićne mase i snage te hormon rasta za pomlađivanje i osnaživanje, otvorili su bezbroj novih mogućnosti. Uspjesi plivača bivšeg DDR-a i gimnastičara Rumunjske zarazili su cijeli svijet idejom o tajnom sredstvu ili formuli za uzimanje olimpijskih medalja.

Punjenje rezervi glikogena

Popunjavanje rezervi glikogena (carbo-loading) predstavlja tehniku čiji je rezultat veći potencijal sportaša. Tu tehniku razvili su švedski istraživači pod vodstvom dr. Astrad Hultman prije tridesetak godina i od tada se ona široko primjenjuje.

Velika većina autora koji se bave sportskom medicinom, slažu se da je punjenje rezervi glikogena pravo umijeće i da među ergogenim sredstvima koja bitno doprinose rezultatima ima počasno mjesto. To je, dakle, tehnika korištenja raznih suplemenata (ugljikohidrata) da bi se dobilo pogonsko gorivo u mišićima i jetri.

Od trenutka kad sjednete na bicikl i stisnete pedale, počnete trošiti energiju, a od dužine staze i brzine kojom ćete voziti (uspon nećemo računati) ovisi kako ćete rasporediti taj utrošak. Ništa gore nego kad vas iznenada spopadne totalni zamor i kad jednostavno stanete dok drugi voze dalje!

Taj iznenadni umor rezultat je potpunog ispražnjavanja svih zaliha glikogena u mišićima (rezerve iznose: mišići 400 grama, jetra 80 grama i krv 30 grama). Reći ćete - popij bidon energetika i nastavi trku! No way! Ni jedna tekućina se ne može u trenutku pretvoriti u energiju mišića! Greška se može ispraviti jedino prethodnim radom, tj. "punjenjem" mišića prije utrke!

Pojam ''punjenje rezervi glikogena'', ili carbo-loading, podrazumijeva da se natjecatelj 3-4 dana prije utrke podvrgne sljedećem režimu: potrebno je jesti tjesteninu i piti energetike kako bi unos ugljikohidrata iznosio više od 0,5 kg dnevno. Premda je sama tehnika jednostavna, važni su detalji protokola, a postoje i razna sredstva za ubrzavanje procesa - tzv. multi-nutrient recovery drinks. Ako se može uopće govoriti o tajni, onda se u ovim akcelatorima procesa oporavka glikogena u mišićima zaista i krije tajna. Kanadski istraživači su definitivno utvrdili da napitak za oporavak na bazi kombinacije proteina i ugljikohidrata ima bolje rezultate od samih ugljikohidrata.

Što o svemu kažu istraživači?

Britanski istraživači s Nottingham University zaključili su da se kao glikogenski akcelerator u napicima treba koristiti kreatin, koji po njima polučuje dva puta bolje rezultate od napitaka sa samim ugljikohidratima.

Treba razlučiti dvije mogućnosti za oporavak glikogena:

• prirodnu hranu bogatu ugljikohidratima (špageti, banane)
• posebno pripremljene napitke (akceleratore) na temelju kombinacije ugljikohidrata, masti i proteina. Takvi napici (multi-nutrient recovery drinks) sadrže i do 10% masne emulzije u funkciji balansiranja inzulina. Tipični primjeri takvih napitaka su britanski Bodymass i T-max.

Budući da je bila vrlo prisutna predrasuda o drukčijem utjecaju visokoglikemične i niskoglikemične hrane na punjenje glikogenskih rezervi, australski istraživači su ispitali situaciju kod 6 biciklista koji su testirani na izdržljivost. U dobro kontroliranoj studiji, nije se mogla utvrditi nikakva razlika.

Pražnjenje rezervi glikogena se postiže za 2-3 sata kontinuiranog treninga kod opterećenja 60-80% maksimalnog primitka kisika po minuti (VO_2max). Ako se intenzitet popne na 90-130 % VO_2max, pražnjenje je gotovo za svega 15-20 minuta. Za oporavak glikogenskih rezervi u mišićima (uz strogi režim prehrane), potrebno je dvadesetak sati.

Iz toga proizlazi pravilo da za vrijeme treninga treba davati tekućinu za oporavak sa 7-8% ugljikohidrata, ali zato odmah nakon treninga koncentraciju ugljikohidrata treba osjetno povećati. Kod sportova u kojima se stalno izmjenjuju sprintevi i usporavanja (nogomet, hokej, košarka), poželjno je za vrijeme svakog prekida uzimati otopine za oporavak, jer će to vrijediti osobito na kraju igre. Ako se igračima umjesto toga daje samo voda, na kraju igre će biti totalno iscrpljeni.

Sastav otopine za oporavak

Najjednostavnija otopina za oporavak sastoji se od ukupno 7% ugljikohidrata, od čega 5% otpada na glukozne polimere (polikoza), a 2% na fruktozu. Ta se otopina napuni u bidone radi lakše manipulacije. Može se pripremiti čak i u kućnoj izvedbi. Pokusi su definitivno pokazali da se davanjem ugljikohidratnih otopina u dozi 1 gram/minutu za vrijeme treninga ili igre, izdržljivost može pomaknuti za čitav sat vremena.

Isti takvi pokusi potvrdili su rezultate u uvjetima velike vrućine. Čini se da tada tekućine za oporavak stvarno imaju ergogeni učinak, pogotovo kada se u njih doda 8 grama glutamina.

Pregled najpoznatijih tekućih pripravaka za brzi oporavak (fluid replacement beverages) pokazuje sljedeći postotak prisutnih ugljikohidrata:

Kod napitaka za naknadno popunjavanje glikogenskih rezervi (high-carbohydrate beverages), postotak ugljikohidrata se u pravilu duplira (19-23%).

Naravno, postoje i druga ergogena sredstva, primjerice kofein, kao i mnogo više onih za koje se misli da djeluju ergogeno, bez obzira što za to nema valjanih dokaza.