Egzotika na dječjem tanjuru

Prije nego postavimo pitanje egzotičnih jela na dječjem tanjuru moramo isto takvo pitanje postaviti u odnosu na odrasle hrvatske građane. Dakle, egzotika je vrlo malo prisutna na hrvatskom tanjuru pa u tom kontekstu treba gledati i egzotičnu dječju hranu. Na području Hrvatske egzotična jela se sustavno pripremaju samo u kineskim i drugim nacionalnim restoranima (ukoliko ih ima).

Što je "egzotično" jelo?

Egzotično jelo je strano, nepoznato, drukčije (primjerice kreolsko, kinesko...) a podrazumjeva prije svega jako začinjena jela, nove nepoznate namirnice i manje poznate metode pripreme namirnica. One mogu dolaziti s dalekog Istoka (Indonezija), ali isto tako iz latinske Amerike (Karibi). U našim prilikama to znači egzotično povrće i voće te nama manje poznati začini.

Dva dominantna okusa u djece 4-12 godina su dakako oni za slatko i kiselo ili čak kombinacija ova dva okusa.Indijska jela i začini za nas su egzotika (primjerice curry), ali ne vjerujem da će njima biti oduševljena i manja djeca. Dok su nam tajlandska jela također egzotična, banane, kivi i ananas kojih ima u svakoj samoposluzi odavno su izgubili epitet egzotike.

Djeca su vrlo izbirljiva populacija potrošača i budući da se percepcija njihova okusa bazira prvenstveno na osnovi domaće - mamine (bakine) kuhinje, sve ostalo je "bljak". Djeca se dakle, vrlo teško prilagođavaju na promjenu sadržaja tanjura, pogotovo kada se radi o novim čudnim začinima ili kombinacijama boja i okusa.

Neki egzotični začini

Bez obzira s kojeg kraja svijeta došla, egzotična jela su snažno začinjena i obojena. Primjerice, piment (najkvirc) je jedan od tipičnih egzotičnih začina koji pomalo pali u grlu i teško je pretpostaviti da će se svidjeti dječjem uzrastu. Zatim slijedi kurkuma čiji je aromatični korijen sličan džumbiru, a koji također predstavlja egzotični začin. Za naša jela i naše domaće prilike (osim posebnih restorana) ovaj začin je prejak pogotovo za dječji tanjur. Primjerice, sva indijska jela su žute do narančaste boje upravo zbog prisustva začina biksina (Bixa orrelana). Čak i pilav koji je u Turskoj bijele boje u Indiji je intenzivno žut zbog obilja ovog začina. Nije potrebno govoriti da se u egzotičnim jelima koriste ljute papričice zbog čega jela mogu biti veoma ljuta. Naravno, ni to ne odgovara još uvijek nerazvijenom osjetilnom sustavu djece kod koje se najprije razvija okus za gorko koji djeluje odbojno (lijekovi su gorki) pa se djeci prvo daje slatka hrana.

Okusi koji dominiraju u dječjoj dobi

Po meni egzotična jela (meksička, arapska, kineska...) djeci ispod 2 godine ne bi trebalo davati ako nije neophodno, a ako se to ipak dogodi neka djeca krenu u kušanje takve hrane vrlo postupno. Zapravo ograničenja nema i sve ovisi o mašti roditelja i smislu da mu se otkrije svijet zanimljivih jela.

Dva dominantna okusa u djece 4-12 godina su dakako oni za slatko i kiselo ili čak kombinacija ova dva okusa. Ostali okusi (slano i ljuto) su manje atraktivni i dolaze kasnije na red. Činjenica da su neka kineska jela slatka (umaci na bazi meda) ukazuje na mogućnost da se pokuša s uvođenjem takvih jela i nešto ranije. Suprotno od toga, kreolska jela koja su u pravilu jako ljuta, treba maksimalno izbjegavati.

Kako proširiti sposobnost dječje senzorike za okus egzotične hrane?

Samo vježbom tj. ustrajnim pokušavanjem. Ono što nama znači papaya, asparagus, mango, meso jegulja ili bakalara, ne znači isto i za djecu naprosto zato što nemaju predstavu o toj vrsti namirnica. Možda je najbolje, prije nego djetetu u prehranu uvodite takvu novu vrstu hrane, prvo s njim otići u veliki trgovački centar gdje postoji izloženo egzotično voće i povrće te mu pokazati o čemu se radi. Psiholozi kažu da u djece postoji urođeni strah prema svemu što je novo i nepoznato u prehrani (prehrambena neofobija), a to je navodno atavizam (ostatak iz prošlosti) iz vremena kada su naši preci živjeli u šumi i kada je sve bilo potencijalno opasno. I sada kada opasnosti više nema i kada su sve namirnice očišćene i upakirane u gotovo svakoj većoj samoposluzi, taj strah ipak ostaje i odražava se kod djece.

Što se u prehrani djece ranije odmakne od standarda domaće kuhinje i krene u egzotiku - to bolje jer ona tako postaje bliskija. Dob od dvije godine u kojoj dijete već svašta zna i kada postoji urođena radoznalost (sve se trpa u usta) gotovo je idealna prilika da se postupno krene s raznim ekstra namirnicama (kavijar, salate od tropskog voća, meso lososa itd). Iz brojnih pokusa roditelj će dobiti sliku što "prolazi", a što ne. Ova metoda zaintrigirat će dijete da samo istražuje i otkriva hranu što će biti izvanredno važno za kasniji život.

Nemojmo zaboraviti da se slika o hrani tj. averzija prema nekim namirnicama stvara upravo u tom ranom periodu života i takvom trajno ostaje. Neki ljudi (zahvaljujući neadekvatnom pristupu prehrani u djetinjstvu) cijelog života zapravo žive od desetak vrsta jela. Primjerice, zbog forsiranja da dijete jede pečenu piletinu s žilicama i kožicom koja ga odbija, kada naraste možda cijelog života neće željeti jesti tu vrstu mesa.

Ne treba zaboraviti da su djeca dosta lako povodljiva i da sugestija dječjeg društva može biti sudbonosna za ljubav ili averziju prema nekoj egzotičnoj namirnici pa primjerice, ako na rođendanskoj fešti neko dijete za nešto kaže "bljak" za mnoge će to ostati "bljak" cijelog života.

Psiholozi imaju još jednu metodu uvođenja egzotike u jelovnik djece - "zamotavanje" u standardne namirnice! Mnogi su u ranoj mladosti jeli pohane žablje krake u umaku kao piletinu. Da je netko tada kod konzumiranja viknuo da se jedu žabe, mnogi bi napustili stol, a neka djeca bi zasigurno povratila.

Ako se prvobitno ljuće egzotično jelo odbijalo, uspjeh se možda može postići vježbom "tko će više izdržati". Djeca naime vole imitirati ili se uspoređivati s roditeljima.