Cool koprivnička godišnjica :)

Ponedjeljak je počeo stresno... bitna komponenta ne radi kako bi trebala, svi zovu... panika! Popuštam naletu nervoze, napeta sam i mrštim se, čvor u želucu postaje sve veći... Mudro zaključim da je savršeno vrijeme za pauzu. Bacim pogled na Coolinariku, na fotke sa subotnjeg cool druženja (2. velikog cool susreta u Koprivnici) i sve je mrvicu ljepše. Ako ništa, opet se smiješim.

Prije godinu dana počela je moja offline cool avantura. Odlučila sam susresti uživo makar dio virtualnih prijatelja s kojima sam provodila ugodne coolinarske trenutke. Ta usplahirenost pri dolasku na glavni kolodvor u Zagrebu (mjesto susreta sa zagrebačkim i dalmatinskim cool prijama) vjerojatno je najsličnija odlasku na blind date. Kako će izgledati? Hoćemo li šutjeti ili će kliznuti priča? Hoću li ih razočarati? Da li ću razočarati sebe? Bezbroj pitanja... Odgovor nalazim najprije sluhom (koliko smijeha!) a potom i pogledom na grupicu koja pršti dobrim raspoloženjem. Sumnje?! Kakve sumnje?! Još se nisam ni predstavila, a već se smijem, grlim, ljubim... I osmijeh mi je sad, dok ovo pišem, puuuno širi.

Prvo jedinstveno cool okupljanje u Koprivnici pamtim ponajviše po tom urnebesnom ranojutarnjem druženju i čekanju vlaka za Koprivnicu. Ostatak dana je za moj pospani mozgić i moje zbunjeno srce - čas presretno, jer sam super kliknula s nekim, čas zbunjeno zbog ne baš toplog prijema nekog od koga sam očekivala više - bilo, izgleda, malo previše. Toliko divnih ljudi, toliko mogućnosti... toliko propuštenih prilika, ostavljenih za neki drugi susret... i opet se smiješim.

U protekloj godini nakupilo se offline cool susreta: od nezaobilaznih kavica s mojim zagrebačkim coolericama, preko nezaboravnog cool putovanja... do male, slatke Bundekijade... Teško je uvijek uskladiti posao, obitelj i naša druženja. Ali ti susreti pune mi baterije i svakom se radujem na neki djetinji način.

I tako je, godinu dana kasnije, došlo vrijeme za povratak na mjesto početka avanture. Na glavnom sam zagrebačkom kolodvoru. One uznemirenosti od prije godinu dana nema - ostalo je čisto, istinsko veselje: jeeeee, nalazim se sa svojim curama! Ok, prvi kojeg primjećujem je moj mali cool prijatelj Luka (sin od barbicook) pa tnova, foodfan... grlimo se, ljubimo i smijemo. Naravno, ne poznajemo se svi međusobno - ali kad vidite tople poglede sephie i tatyane, osjećate se kao da ih poznajete godinama. Tu je i drvi, dolaze superkemija i Anči, ktina... stiže omnia (i iz Splita imamo nekog!)... jasno vam je da je vlak krcat i glasan?!

Dolazak u Koprivnicu znači dolazak u organizirani dio druženja. Čeka nas kombi s ljubaznim vozačem i brzo stižemo u Podravkin rekreacijski centar. Slijede zagrljaji dobrodošlice, preuzimanje akreditacija (pohvala uredništvu, ovaj put s većim slovima! ;). Ups, tamo se već nešto događa?! Kako smo došle kasnijim vlakom, propustile smo vidjeti kako arasic čekića kopuna, ali stižemo gledati kako bhrehor flambira palačinke, sve u okviru programa koji je vodio Podravkin gastropromotor - kuhar Mišel Tokić.

I opet ista priča: visoki tonovi, čvrsti zagrljaji, spontani poljupci, glasan smijeh! Dolazi North (ex Northie), prekrasna nasmijana dama s kojom sam na prvom susretu razmijenila rečenicu-dvije (ok, u virtualnom svijetu pala je koja rečenica više:), ali ne mogu si pomoći. Beskrajno se radujem njenom povratku na Coolinariku i dolasku u Koprivnicu: hvatam je u klinč, smijemo se i pričamo... netko možda zna o čemu?! Meni je super i to je jedino važno.

Prepoznajem Lihnidu koja mi je nesebično nudila prijevoz; ona i suprug su došli prije nas. Tu su i naše domaćice... karmela, bandreja, andreja, sanja... pa poznata lica sandre5 i zazu, susy i Anam, zdenkaa... Iako je nas je na prvi pogled osjetno manje nego prošle godine, nemoguće je nabrojati sve!
Tnova mi u jednom trenutku pruža mobitel i smijem se na daljinu (s knedlom suza u grlu!) s predragim Splićom - hanibani. Teško mi je bilo, u danima prije susreta, gledati kako s popisa prijavljenih nestaju dragi ljudi... i znati da moje cure iz Makedonije neće doći, kao ni hrabra zzzmajica... i još bih mogla nabrajati. Ali ova propuštena prilika samo je motivacija za novi susret, zar ne?!

Zagrljaji i glasan smijeh vraćaju me natrag. Konačno upoznajem neke drage cool dame: arh313 došla je s dragim, dara666 sa sekom, a evo mi i smajlića s obitelji! Upoznajem superšarmantnu promasenislucaj... i opet glasan smijeh!

U podne nam se javlja BiserkO iz Kanade kako bi nam zaželjela sve najbolje i dobar provod - nadam se da je čula pljesak i pozdrave.

Slijedi zajedničko fotkanje - da, manje nas je nego prošle godine. Ali i dalje ne stižem upoznati sve koje bih voljela! Jednostavno se zapričaš s nekim dragim... i vrijeme prođe.

Možda nisam najsretniji izbor za ispričati vam što se sve događalo u subotu. Degustaciju kutjevačkih vina sam, uz pomoć curetaka, odradila prije degustacije same. Na tomboli nisam dobila ništa (ali vidjela sam slatke poklone - posudice Coolinarike, neodoljive košarice s prefinim keksićima). Bilo je puuuuno fine hrane, ali probala sam relativno malo. Od prekrasnog šarenila kolača i keksa kušala sam samo slasnu torticu by slatka coolerica -violet-love-. Hmmm i par neodoljivih keksića iz ktinine košare. Damama iz Slavonije jednostavno ću morati otići u Slavoniju - tamo ćemo se valjda konačno upoznati - onako, zapravo.

Oko 15 h krećemo prema Muzeju prehrane. Prije polaska dobivamo bogate poklon pakete (veeliko hvala uredništvu na tome; kao i svima koji su me obradovali krasnim poklončićima!). Dio ekipe odustaje od posjeta muzeju i odlazi. Mi ostali, netko s više, netko s manje zanosa, slušamo ljubaznu gospođu Nadu Matijaško... ali, khm, neki smo jednostavno prezaigrani. U jednom trenutku izlazim van i nastavljam ranije započet razgovor. Odlazimo u centar Koprivnice: nakon fotkanja, u Podravkinoj Pivnici Kraluš razgovaramo o svemu i svačemu. Čini mi se, iako sam već malo umorna, da bih mogla s tim dragim ljudima provesti par dana zajedno i još uvijek se ne ispričati do kraja.

Dolazi vrijeme zagrljaja i opraštanja; dio nas odlazi na vlak. U povratku smo mrvicu manje glasni nego ujutro, ali ne nedostaje nam tema za razgovor. Vrijeme brzo prolazi. Dolazak kući znači samo nastavak razgovora u online obliku - dragi mi se smije u nevjerici!

Usprkos svemu napisanom, ne nalazim prave riječi za proživljeno... toliko radosti zbog ponovnog druženja s dragim ljudima, zbog krasnih novih susreta, ali i toliko sjete zbog svih onih koji nisu mogli doći. Kako vrijeme prolazi, prijateljstva su sve čvršća i jasno mi je da će uvijek netko nedostajati... i da će nečiji izostanak stvoriti veeliku knedlu u grlu. Iako vam možda na kraju zvučim neveselo, osmijeh je ipak tu - i zbog njega se već sad radujem novom cool susretu. Godina dana?! Proletjet će, vjerujte!

Sve slike pogledajte na sljedećim tagovima.