Na trenutke „slave“ sestra i ja bismo se podsjećale kad bi u roditeljskoj spavaćoj sobi dignule kauč i izvadile sačuvana pisma. Kakvih je sve priča i želja tek u njima bilo? A sve je spajala ista spona: ludilo mladosti, hrabrost, entuzijazam i...
Ako vam je i mašta pri tom razigrana, jednim klikom uma pretvarate se u sokola ili jastreba, gospodare neba što uvijek kruže na tim prostorima dok im se u oku ogleda cijela Istra ....
Iako sam osjetila da me prožeo ponos uspjeha u otkrivanju tajne kao da sam zamijetila iskru razočaranja u očima svoga tate, jer – čarolija se raspala poput mjehurića. Tada sam intuitivno shvatila da neke stvari valja ostaviti onakvima kakve jesu pa...
A što se uopće lovilo u to vrijeme? Zanimljivo kako se naime riba siromaha, srdela, ne spominje niti u jednom od statuta iako je za ne vjerovati da srdele nije bilo. Ta se vrsta međutim spominje tek u drugoj polovici prošlog stoljeća?!
U ovom mi trenutku proradi sjećanje na glavno zanimanje Rakljana – lončarstvo, od kojeg su uostalom i živjeli i preživljavali kroz nimalo laka vremena. Omeđeni morem i kamenom, kročili su mekom glinom ti moreplovci, klesari i lončari… Percáni,...
No tvrdoglava je i žilava koza, ta „krava siromaha“ ipak opstala u ponekoj staji, skrivena u kakvom zabačenom kutku zelene Istre i nastavila hraniti obitelj.
Na cesti smo prema Umagu, a ja ne mogu izdržati da se još jednom ne osvrnem prema ovom čudesnom gradu koji se jedva razaznaje u oblacima magle. Voljeli su ga i Kelti i Iliri, Venecijanci i Austrijanci, Istrani i Hrvati. Neki zbog iskorištavanja...
U zadnje vrijeme, kako godinu odmiču, vlastiti mi život sve više nalikuje na police u smočnici. Boce i kutije uredno posložene; one koje sam najranije odložila su na vrhu, gotovo kod žarulje, a dolje još ima mjesta. Pa kad zakoračim u tminu te...
Između 50-tak istarskih kaštela tek ih je mali broj opisan, još manji je broj u koliko-toliko očuvanom stanju, ostali su kao i ovaj rašporski, tek hrpa kamenja. No srećom pa ljudski um posjeduje umijeće uobličavanja, jer da nije tako, svi kojih...
Iako osjećajući iskonski strah pred snagom životinje, prišla sam bliže. A onda, u zjenici bližeg "Istra" kao da zamijetih iskru, koja mi stvarna ili zamišljena omogući na trenutak poći tragom njegove prošlosti.
Peitrapelosa! Dižući pogled u vis, zamjećujem svu grandioznost kaštela pa se pitam tko ga je i kako gradio, kako se dovlačio kamen na ovu klisuru, slagao komad na komad i kako su se dovlačile teške škrinje.
Slučajnim pozivom jednog od daljnjih rođaka, daleke 1965. godine obreli smo se po prvi puta južnije od sjevernojadranskih otoka, na otoku Murteru. I zaljubili se u potpunosti u nesvakidašnje kolorite, pjeskovite plaže, modrozeleno bistro more i opore...
Grožnjan. Stari srednjovjekovni gradić čijim sam uličicama nebrojeno puta hodala tijekom ovih 30 godina "gastarbajterskog istrijanstva", a opet, svaki puta me ponovno opije njegova ljepota, a tek legende....
Mala rasprava o kiču
U utrci za glorijom – na neviđeno
Čudesnim prahom posuti: Savičenta - Gračišće - Pićan
U susret sv. Nikoli - kako sam samoj sebi ukrala čaroliju?
„Noć je mirna, vali spavaju, pod svitlom se ribe...
Molim vas, dajte mi povratnu do Murtera i da… preko Rijeke
Tu je, u Gologorici, pop Mikula zapisao: „Na tom bregu...
Na iskonu istarske bukalete (ili, mala priča o Raklju)
Amalteja - capra hircus ili jednostavno, po naški – koza
Divovi i zmajevi Motovuna
Iz kutije sjećanja
U sjeni kupine, sniva drevni Rašpor
Renesansa čudesnog stvorenja zvanog boškarin
Pietrapelosa, na razmeđu povijesti i fikcije
Povratak oporom zovu murterskoga škoja
Put vilinske Istre i Grožnjana
© Podravka d.d. 2003.—2012.
