Sjedila je za kuhinjskim stolom u bijeloj vjenčanici. Ruku prebačenih preko naslona stolice, gledala me blistavim pogledom mladenke koja se sprema za oltar.
"Ne brini, znam u što se upuštam... On je sjajan, volim ga. Apsolutno je nesposoban za rješavanje papirologije, znaš ono, banke, krediti, plaćanje na rate, kartice i slično. U braku ću isključivo i uvijek sama morati brinuti o tome, kao i o nabavci, roditeljima i ostalim obiteljskim problemima. Ali, s druge strane, sigurna sam da će biti sjajan domaćin. Vjeruj mi, u samo nekoliko mjeseci dostigao me u kuhanju. To je zato jer mu mama nije dala da se približi loncima, kao "nije to za muško...", a on je jedva dočekao. Možda će mi dozvoliti da ponekad ispečem kolače, jer ih ne voli i ne jede. Evo, već si je kupio meksičku i talijansku kuharicu, wok, mali ekspres lonac i kojekakve kuhinjske igračke. Njega to opušta, veseli, a uz to je uredan i strpljiv. Jedini će problem biti održavanje težine", nasmijala se i napuhnula obraze.
Bilo bi pogrešno reći da su od pamtivijeka samo žene kuhale. I, dan danas, nakon 15 godina, njihov brak funkcionira na isti način.
Nema što, neke žene su vječni gosti u vlastitoj kuhinji, neke se mogu pohvaliti specijalnim večerama kojima su ih poslužili, neke vremenom postanu dio inventara. Nema pravila, svako dijeljenje frižidera, štednjaka i sudopera je jedinstveno. Netko voli boraviti samo uz jedan od komada bijele tehnike, netko se izmjenjuje, netko treba voditi računa o cjelokupnom setu. Najvažnije je da se nitko ne osjeća zapostavljenim, iskorištenim i podcijenjenim.
Bilo bi pogrešno reći da su od pamtivijeka samo žene kuhale. U kuhinji su boravili i muškarci. Kuhali su za slavu i novce. Francuski kraljevi su imali muške kuhare, kao i venecijanski duždevi ili američki predsjednici. Ulazak muškaraca u "obične", obiteljske kuhinje stvar je posljednjeg stoljeća.
Kod mene se povijesna promjena još nije dogodila. On je još uvijek na razini jutarnje kave i podgrijavanja gotove hrane u mikrovalnoj pećnici. Ponekad se okuša u kompliciranijim pothvatima poput tostiranja kruha ili cijeđenja tjestenine. Nije da ga opravdavam, ali stvarno ima "dvije lijeve". Istovremeno, ne gubim nadu. Kad moram na put i nema me po tjedan ili dva, iz principa (možda i manje plemenite lijenosti i osvetoljubivosti) ne ostavljam spremljenu hranu u frižideru i zamrzivaču i ne telefoniram nakon svakog obroka da se uvjerim da se nisu potrovali. Nije da mi ne dođe... ali se suzdržim!
Uvijek kad sam u gostima kod prijateljice iz gornjeg dijela teksta, uživam u još uvijek nesvakidašnjoj podjeli uloga. On sve bolje i bolje kuha. Ona više ne mora napuhavati obraze. Savršeni domaćin sad već ima i jockere, punu policu kuharica i svakojakih kuhinjskih pomagala. Razradio je i tjedni plan kuhanja i nabavke, a uz to se bavi i perilicom. Savršenstvo, zar ne?! Pa ipak, ponekad mi ona prizna da se zaželi kuhače i nečega što je kuhala njena, a ne njegova mama. I čim ga nema, zauzme položaj uz štednjak i uživa!
