Martin se rodio prije dvadeset i pet godina na jugu Hrvatske. Ne znam kakvo mu je bilo djetinjstvo, koje je igre volio, kakav je bio učenik i je li se bojao spavati u mraku. Svejedno, štogod da se dogodilo u tom vremenu, učinilo ga je vrijednim divljenja. Martin je, naime, jedan od onih neumornih ljudi koji s vizijom u glavi i ne štedeći svoje ruke rade i grade svoj život s elanom koji ne slabi.
Sam rad ne izaziva divljenje. Milijuni kineskih radnika u tvornicama diljem te ogromne zemlje rade toliko da zaboravljaju sebe. Milijuni djece u svijetu mukotrpno rade na plantažama kakaovca ili čaja za nekoliko novčića i navečer liježu na tvrdo tlo umjesto postelje, daleko od majke koja bi ih mogla pomilovati po glavi prije negoli usnu. Čovječanstvo je poznavalo i onoga koji je rekao da "rad oslobađa", a ljudi osuđeni na njegov rad bili su "oslobođeni" od života i osuđeni na smrt.
Ono što Martina čini čovjekom u punini je njegova predana ljubav. On ima Sanju, koju kriomice i blještavim očima gleda dok izlazi iz prostorije ili priča s drugima, kojoj se smiješi dok s njom priča i gleda je u oči, kojoj pruža ruku čim se udalje od drugih, s kojom uranja u samo njihov svijet, svijet koji prkosi zakonitostima "surove realnosti" i koji je svejedno, hvala Bogu, najrealniji od svega. I zato što postoji Sanja, Martin sanja. I svakim danom obnavlja svoj zavjet snovima i ustaje prije zore i liježe kasno u noć. Dan mu je ispunjen zadacima: provodi dane u autu podučavajući vožnju, sate vozeći cisternu za čišćenje septičkih jama, a u vremenu između zadanih termina uzgaja i brine se za sedam mladih kravica, obilazi ih, napaja, čisti štalu, tapša i nadijeva im imena. Njegov je rad molitva za sretnu budućnost.
Dok ja ovo pišem, Martin sigurno još radi. Ili možda, kamo sreće, trenutke provodi sa svojom dragom. I ako je iza njega naporan dan, sigurno je odmorna srca. Jer ljudi njegova kova su umorni jedino od zajedljivosti i kulisa ovoga svijeta. A to je zaista vrijedno divljenja.
