Imam 23 godine i dva dana sam imala jaku bol u leđima zbog koje sam se jedva kretala. Međutim to je iznenada prestalo, ali ja sam se ipak obratila liječniku da me uputi na snimanje kičme da bih bila sigurna da je sve u redu. Išla sam na snimanje, međutim gospođa koja je tamo radila, rekla mi je da ne zna zašto sam uopće došla, kad nemam dijagnozu te da ne zna da li bi me uopće smjela snimati. Zanima me zbog čega ne bih smjela, da li zbog previše zračenja ili postoji neki drugi razlog? Možete li mi reći nešto više o rendgenskom zračenju, u kojoj mjeri je dozvoljeno i da li se treba izbjegavati?

Pitanje: Nepoznata, 04.02.2006.

Kada vam liječnik u kojeg nemate potpuno povjerenje predloži rendgensko snimanje vaše pitanje može biti: “Da li je to neophodno potrebno ili se može izbjeći ?”, a ne kako vi postavljate: “Snimite mi kralježnicu, da budem potpuno sigurna”. Nema tako male doze zračenja koja nekoj osobi ne može škoditi (povećanje broja prirođenih anomalija budućeg djeteta i izazivanje malignih bolesti). Ipak, jako se smanjilo zračenje kod novih medicinskih dijagnostičkih aparata, tako da su i opasnosti od zračenja bitno manje. Rendgen tehničarka, koja je izvršila snimanje imala je pravo i ona se sakrila iza ograde koja ne propušta zrake.

S druge strane liječnik uspoređuje, doduše malu, opasnost od oštećenja zrakama prema vjerojatnosti da će, ako nešto nađe, to vama još više štetiti. Kao i svaka procjena, ona može biti i kriva. Da zna što će naći, liječnik nikada ne bi ni zatražio pretragu, jer mu ne treba. Ako vi bez prave potrebe insistirate ne nekoj pretrazi, on vam će vam je očito i pružiti, jer normalno razmišlja: “Bolje da ona od toga ima štete nego da je ja imam kasnije jer sam previdio nešto što se tom snimkom moglo ustanoviti”. Osobito u sadašnje vrijeme kada su svi pod pritiskom tužbe.

Pustite procjenu liječniku – greška će biti rjeđa. Potpune sigurnosti nema u životu, pa ni u medicini.

Autor: Mirko Dubravčić, dr. med.

Osim rada na općoj internoj medicini na Internom odjelu, radi i na medicinskoj onkologiji u Centru za tumore splitske bolnice. Od 1980. godine počinje se profesionalno zanimati i baviti dijetetikom.