Nisam vam ja dio onog postotka građana RH koji redovno odlaze na skijališta sa sarmom u gepeku. Nisam baš ni od onih koji zimu ljube više od ljeta, ali sam na dobrom putu da u sljedećim godinama imam naš zimski tjedan. Tjedan bjeline, čistoće, zabave, dobre hrane i istinskog odmora.
Ne znam je li pametno zimovanje planirati u ljetnim mjesecima, ali mlađi dio naše ekipe nema predrasude prema ničemu, pa tako ni prema tome da ležeći na ležaljci kraj mora dok sunce prži, planiraju odmor na snijegu i naravno da smo u tim planovima i mi, njihovi roditelji 😉 . Ja sam naravno neka druga generacija s nekim drugim razmišljanjima, ali sve češće svojim postupcima iznenadim i sebe i njih, pa tako i u ovom slučaju zimovanja. Ideju sam prihvatila na prvu s velikim brojem neizrečenih pitanja, ali i s mišlju da ću do trenutka polaska biti i psihički i fizički spremna za takav odmor. I bila sam.
Za destinaciju smo prema preporuci izabrali Vlašić. Ni previše blizu, a ni daleko. S provjerenom gostoljubivošću domaćina i gurmanskom hranom koja je vrlo slična našoj i baš ide u ovim zimskim mjesecima. Sarmu vozili nismo, ali da je u gepeku bilo kobasica, bome je ... nek' se nađe ;).
Vozeći prema Zenici sve nas panika hvatala, jer od bjeline i snijega nigdje ni b ni s 😉 . Tješili smo se međusobno i nizali ideje što ako 😉 ... Nade sam polagala u veliki snijeg u Travniku prisjećajući se snijega sa slika blues40, ali ništa i kod njih je sunce granulo 😉 , a onda je krenulo ... vidi ovdje ima 5 cm, ovdje 10, a na cilju snježna bajka.
Ne znam koje bih impresije na prvu izdvojila ... smještaj lijep i udoban, pogled u svim smjerovima prekrasan... da to je bilo To ;)... bilo je materijala za lijepe slikice, prekrasnih staza za buđenje adrenalina, a i onih za duge noćne šetnje. Više nismo razmišljali o tome da neće biti snijega, a posebno je bilo korisno što se lopata za čišćenje nalazila unutar kućice, jer bih s novih pola metra snijega u prvoj našoj vlašićkoj noći, da je nismo imali, zasigurno bilo još zanimljivije ;
Cilj zimovanja bio je odmor, ali odmor obogaćen tradiocionalnom gastro ponudom. Znali smo da tu ne može biti greške i da ćemo biti zadovoljni kako kvalitetom, tako i količinom 😉 ... Moji su malo lutali izborom jela, a ja sam ostajala uz ono autohtono s maaalim željicama koje baš nisu uvijek ni bile shvaćene ;)
Osvojili su nas nadasve poznati vlašićki sir, vlašićki čaj, vlašićki med.
Hotela, restorana i kafića ima baš puno, puno i svugdje gdje ima hrane na jelovniku su uštipci i pura.
Oboje se poslužuje s vlašićkom sirom i kajmakom uz čašu kiseloga mlijeka što je meni bilo izvrsno ...
Uživali smo i u izvrsnoj teletini ispod saća, odresku Vlašićka koliba, vlašićkim ćevapima ...
Kod deserta sam ostajala vjerna baklavi, a moji palačinkama ...
Kući smo išli ponovno preko Travnika, jer trebalo je probati kako su nam rekli: "...najbolje ćevape u regionu..." i bome su doooobri, mislim da bolje nisam nigdje jela 😉 , a poslije ćevapa valjalo se negdje i zasladiti, pa smo opet po preporuci otišli u jednu slastićarnicu s prefinom Sahericom na njihov način 😉 ... čista petica
Za kraj moram reći da sam dobila odmor ljepši i sadržajniji od očekivanog i da bih ga rado ponovila, ali ipak ima jedno ALI 😉 ... Imaju dvije stvari koje su me baš onako zasmetale, zapravo jednu neodobravam, a drugu nerazumijem ... Po meni bi se vožnje s motornim sanjkama i skijama trebale izmjestiti sa staza gdje su mala djeca, jer ispušni plinovi nikako ne idu uz onu bjelinu i čist zrak.
Drugo ali, koje ne razumijem odnosi se na osoblje iz ugostitljskih objekata. Mi nismo zahtjevni gosti, ali koliko ste vidjeli hrana nam je bitna 😉 i najmanje što očekujemo je da po ulasku u restoran dobijemo srdačan pozdrav i pitanje što želimo popiti, pojesti ... vjerujte mi da je u više od 50 % slučajeva to izostalo, a na jednom mjestu su nam rekli da pričekamo dok osoblje odvečera i da su kuharice umorne 😉🙂 ... što reći i kako to objasniti. To mi nikako ne ide uz ljude iz toga podneblja koji su druželjubivi i opće poznato gostoljubivi. Drago je meni što se ne trude prodati mi grude zamrznutog snijega, ali ne ponuditi piće kad nas četvero sjednemo za stol i čekamo 15 minuta, malo mi je nepojmljivo... smješak i pokoju pošalicu od strane ugostitelja dobivali smo na kapaljku. Kada to probam usporediti s odnosom turskih ugostitelja prema nama prije nekih 2 mjeseca trenutno odustajem, jer nije usporedivo...tamo su nam uz osmjeh donosili i ono što nisu imali 😉 ...
Nismo se mi s tim dali smesti, kući smo se vratili sretni, zadovoljni, odmorni i po nekoliko kg teži 😉 s mislima kako bi to bilo lijepo ponoviti i sljedeće godine.
:(Još nema komentara