Tko se boji kuhanja još?

"Nemoj se bojati kuhanja, jer će sastojci jela koje pripremaš to znati i loše se vladati", rekao je Fergus Henderson, kulinarski mag.

Fobija od kuhanja javlja se usprkos uvjeravanju drugih da od kuhanja ne postoji nikakva objektivna opasnost. Za
magerokofobe nekuhanje je lifestyle.

Bit ću sasvim iskrena i reći da sam izliječena od magerokofobije (magerocophobie) ili straha od kuhanja. Nije to ni tako rijetka fobija, ali je slabo poznata i nešto manje razumljiva i prihvaćena.

Ne vjerujete mi da tako nešto postoji? Mislite da sam sve skupa izmislila? Evo, nadam se da će vas definicija razuvjeriti. U rječniku lijepo stoji da je fobija od kuhanja ili magerokofobija "dugotrajan, abnormalan strah od kuhanja koji se javlja usprkos razumijevanju od strane fobične osobe i uvjeravanja drugih da od kuhanja ne postoji nikakva objektivna opasnost". Možemo je definirati i kao jak strah i averziju prema kuhanju.

Na stranu sa mnom, vratimo se na početak priče, života, hranjenja, kuhanja... Hranom podmirujemo osjećaj gladi, hranom slavimo život, hrana je i način iskazivanja ljubavi, njome volimo sebe i njegujemo organizam, iskazujemo gostoprimstvo ili se zahvaljujemo, pokazujemo dobre manire. Hrana je i dio svadbenog rituala, hranom slavimo rođenje ili ispraćamo umrle, ona je dio vjerskih obreda i nevjerskih praznika.

No, jedan se dio odrasle populacije, usprkos zanimanju za hranu i kuhanje, tople juhice, kuhana predjela i fina glavna jela u kojima su se satima prožimale srodne arome, kuhanjem odbija ozbiljnije pozabaviti. Štoviše, njihovo nekuhanje postalo je njihovim lifestyleom. Za njih će, najvjerojatnije, kuhati drugi, a imaju li financijskih sredstava, bit će svakodnevni gosti najfinijih restorana, dok će ostali jesti brzu, napola gotovu ili sirovu hranu. Pobornici row food ideologije u strahu od kuhanja neće vidjeti ništa loše, ali uz puno poštivanje i odobravanje pozitivnih efekata jedenja sirove hrane (no ne i isključivo sirove), reći ćemo da upravo termička obrada i prožimanje namirnica iz jela izvlači ono najbolje, a da ne pričamo kako nas štiti od trovanja i štetnih tvari koje visoke temperature uništavaju.

Ovaj članak posveta je svima koji još nisu upoznali čari kuhanja, već zaziru od štednjaka, kuhače, začina, aromatičnih kuhinjskih mirisa, pregače (e, nje pogotovo) i, naravno, kuhinjske krpe. Da li je fobija od kuhanja posljedica neke traume, averzija prema mirisu kuhanog jela koji podsjeća na neki nemio događaj, strah od odrastanja ili tek nesuvisla borba protiv još uvijek, nažalost, društvenim normama nametnute uloge, odgovori su koje svaki magerokofob mora potražiti u sebi.

Razlog strahu od kuhanja

Sve češće se cijele obitelji hrane brzim pizzama koje pizzerije dostavljaju u 15-ak minuta, sendvičima ili jednostavno jedu s nogu što god i kad god, opravdavajući svoje prehrambene navike uštedom vremena i nekonvencionalnošću, dok iza svega stoji jedna druga boljka. Strah od kuhanja posljedica je cijelog niza nepogodnih situacija. Strah uslijed nedostatka samopouzdanja, strah od preuzimanja odgovornosti, strah od neuspjeha, samo su neki od razloga nekuhanju. Strah može biti i jednostavniji, a može ga uzrokovati nečija kritika našeg kulinarskog umijeća ili vlastiti perfekcionizam.

Kao i ostali strahovi, i fobija od kuhanja obrambeni je mehanizam nesvjesnog. Povezivanje situacije s emocijom jedno je od osnovnih načina na koji čovjek uči. Emocionalna trauma iz prošlosti vezana uz kuhanje, ali i neke druge situacije koje je naše nesvjesno vezalo uz pripremu hrane, a ne moraju biti nužno u korelaciji s njom, pa čak i projekcije iz medija, mogu biti potencijalnim uzrokom traume.

Naša fobija može se manifestirati na različite načine: od blažeg reagiranja na direktan podražaj do konstantnog, tvrdokornog straha od kuhanja. Postoji li način da strah pokorimo? Povratiti kontrolu nad emocijama i svom nesvjesnom "ja" pružiti dovoljno pozitivnih stimulansa za kuhanje dobar je početak. Zvuči poznato i lako.

Ozdravljenje

Nimalo ne umanjujući problem, pokušat ćemo nakon postavljanja dijagnoze utvrditi i terapiju. Kao i kod svih ostalih ovisnosti, za početak sami sebi priznajmo – da, ja se bojim kuhanja. Vidite, to i nije bilo tako teško.

Strah uslijed nedostatka samopouzdanja, strah od preuzimanja odgovornosti, strah od neuspjeha, samo su neki od razloga nekuhanju.

Sljedeća faza izlječenja je suočenje s uzrokom straha. To ne znači da ćemo odmah po naletu iskrenosti dobiti poriv staviti kuharsku kapu, pregaču i kuhaču, te navaliti na kuhanje kao da ništa drugo ne postoji. Efekt bi bio upravo kontraproduktivan, izazvavši naš organizam na niz obrambenih reakcija.

Znanje je najadekvatniji način za suočenje sa strahom. Povijest kulinarstva, kulinarska znanost, kulinarske metode, porijeklo sirovina i njihova svojstva učinit će nas dovoljno samopouzdanima, ali i kuhanje privlačnijim. Kada usvojimo gradivo, spremni smo za sljedeći korak - praksu.

Kuhanje je vještina koja se savladava polagano. Pravi izazov je pronaći recepte, nabaviti sve sastojke, začine, kvalitetno posuđe i pripremiti se na mirnu večer i kulinarska osvajanja. Usvojiti ritam od, recimo, jednog novog jela tjedno i kuhanje jela koja vas neće podsjećati na fijasko iz prošlosti dobar je put.

Kada jednom okrenete ploču i odlučite fobiji utjerati strah u kosti, počinje igra. Igra koju je dobro ovjekovječiti, zašto ne, i dnevnikom.

U dnevniku je mjesto podacima poput onoga o vašem prvom pripremljenom obroku, fotografiji istog, komentarima vezanima uz recept, a tu je mjesto i omiljenim receptima i kuhinjskim gadgetima koji bi vam olakšali posao. Dobro rješenje je i online dnevnik, blog posvećen kuhanju ili spremanje Coolinarikinih Omiljenih recepata. Probajte!