antoinete
Znate li onu narodnu: "Bolje da izumre selo, nego običaji" ? Ja sam iz one manjinske skupine koja bi tako voljela sačuvati oboje. Iako sam više od polovine svog života gradsko biće, u srcu sam dijete sa sela i kako godine prolaze, ljubav prema selu, jednostavnosti življenja, svemu onome što priroda pruža, sve je veća. Znam da u ovom velikom cool društvu imam dosta istomišljenika, što u osobama koje su ljepote sela i sami okusili odrastajući u takvom okruženju, što u novim zaljubljenicima eko-etno pokreta, koji u takvom načinu života vide nešto poželjno i pozitivno. Za sve vas koji tako dišete ovim člankom ću kod prvih pokušati osvježiti sjećanja, a kod naše cool mladosti skrenuti pažnju na nešto što nikada nisu radili, možda ni čuli za to, a sve to sa željom da taj ritual pečenja pekmeza od šljiva ne ode u zaborav.
Kuhanje pekmeza od šljiva
Ovaj moj način pečenja pekmeza od šljiva naravno nije bio baaaaš identičan u svim dijelovima s radnjama koje su nekada davno radile moja baka i moja majka, ali nastojala sam se pridržavati svega onoga što sam u sjećanju uspjela pronaći.
Pečenje pekmeza od šljiva uvijek je bio veliki posao i zahtijevao je dosta vremena da se to kvalitetno napravi. Vjerujem da se iz toga razloga šljiva bistrica i udomaćila u našim krajevima, jer je svoje lijepe plodove davala između tada dva za seljake najvažnija posla, žetve i sjetve pšenice. U tom periodu valjalo je te sočne plodove preraditi i sačuvati u nekom drugom obliku. Tako su se tih kasno-ljetnih dana kuhali pekmezi, džemovi, kompoti, a sve što se nije moglo iskoristiti za ove divne slastice sakupljalo se u veeelike kace iz čega se u zimskim mjesecima pekla prava šljivovica. Što je kraj tih kazana bilo veselo, a i poslije sve dok i posljednja kap iz bureta nije istočena.
Brzi tempo življenja nije baš štedio ni selo ni seljake, tako da više nema perioda bez poljskih radova, a i zakoni prirode učinili su svoje, pa nam je tako šarka odnijela bistricu. S druge strane dobili smo nove sorte kvalitetnih šljiva koje dozrijevaju od šestog do devetog mjeseca, ali unatoč tome pekmez od šljiva kuhan u kotlu rijetko se pravi.
Za taj događaj odabrala sam neradnu subotu. Iz grada nisam trebala ponijeti ništa, osim u sebi što sam nosila, a to je velika želja da taj dan provedemo ugodno i napravimo nešto korisno. Sav ovaj posao je još slađi kad imate rođake koji imaju šljivik, pa sirovinu ne morate kupiti, već onako ponesete puuuuuno kanti i još više gajbi i samo berete, berete ne razmišljajući o kilaži, cijeni... i upsssss, u žaru branja još ću ovu i ovu i ovu... naberete, što će se drugi dan ispostaviti, previše. Naša mladost - curke - bile su uključene samo u akciju branja, slikanja i zabave, a drugi dan su diplomatski izbjegle uz sva moja nastojanja da i one budu sudionici tog velikog događaja. U subotu oko 9 sati konstatirali smo da je sve spremno i posao je mogao započeti, svatko je uzeo svoju kantu sa šljivama, malu stoličicu i kalanje je počelo, o daaaa nisam vam rekla, imali smo na raspolaganju 70 kg i bratovu pomoć. Prvu fazu smo završili na naše iznenađenje za 1 sat, bili smo jako zadovoljni, pa smo si dozvolili cappuccino pauzu kako bi se okrijepili i razradili daljnje radnje.
U sljedećoj fazi napravili smo tehnološki odmak od prošlosti, šljive nismo kuhali iskalane, već smo ih samljeli i to na el. stroju za meso. I dok je stroj brzinom munje pretvarao polovice šljiva u kašu, a vatra već polako pucketala, spoznaja o prevelikoj količini šljiva za naš kotao nakratko nas je zaledila, ali mi nismo bili u gradu, već na selu, selo ima komšiluk, a komšije imaju veeeliki kotao, tako da je cijeli posao bio spašen te smo mirno mogli krenuti dalje. Tada nastupa moj dragi s velikom kuhačom, dobrom vatrom i uz vanjskih 35 ºC započinje s konstantnim miješanjem. U tom periodu pekmez je bućkao, prskao i mijenjao boju. Komšije su još jednom položile test solidarnosti donijevši nam za ručak prefini grah iz kotlića, a ja sam uz višekratno uzimanje uzoraka i provjeru kvalitete pekmeza pripremila bočice, posude, prekrivače. I nakon 7 sati miješanja pekmez je bio gotov. Prije se u pekmez od šljiva nije dodavao šećer. Iako su i ove šljive bile jako slatke, ipak sam na 60 kg šljiva dodala 5 kg šećera i dobila nešto fino, lijepo, slatko i mirisno. Nakon punjenja toplih bočica vrućim pekmezom, pranja kotla i dovođenja dvorišta u prvotno stanje, zadovoljni smo si obećali da sljedeće godine ponavljamo ovu akciju, a do tada u ovoj količini pekmeza koju smo napravili možemo uživati mi, naši rođaci, prijatelji, komšije, a ostat će nešto i za susjede iz grada.
-
Tagovi
-
Iz Prehrambenog rječnika
-
Uvjeti korištenja i autorska prava
© Podravka d.d. 2003.—2012.
51 komentar do sada…
hvala za predivnu priču,čitajući je kuhinja mi se ispunila mirisom pekmeza, a s oka mi se iskrala jedna suza
žal za onim čega ima sve manje i manje
i pomaganja i zajedništva i druženja
još jednom
hvala
Divna prica sa sretnim zavrsetkom,prica koja je izmamila osmjeh,nostalgiju,poneku suzu i nadasve cinjenicu da se staro nece i ne smije zaboraviti.Hvala autoru,zdrava,srecna i vesela nam bila.
Beba
... ovakvi su mi komentari najdraži ... od ljudi koji su daleko, a ove priče im oko zaiskre 
... veliki pozdrav