S druge strane Bollywooda

Indijska kinematografija, s oko 1 000 snimljenih filmova godišnje, jedna je od najvećih svjetskih kinematografija. Bombaj ili Mumbai, indijski filmski centar u kojem je i snimljena većina indijskih filmova, stoga s pravom nosi ime Bollywooda, indijskog Hollywooda. No, pojam indijskog filma daleko je veći od Bollywooda. On je socio-kulturološki fenomen u kojem nepodijeljeno dišu Mumbai (ex Bombaj), Chennai (ex Madras), Hyderabad, Kolkota (ex Kalkuta) i Bangalore, zajedno sa svim indijskim predgrađima i selima i njihovih 1 000 000 000 stanovnika.

U Indiji su i filmska udruženja sasvim uobičajena stvar, a u njima ne sjede profesionalci, već filmofili koji putuju i do 50 sati na filmski festival.

Drevni indijski sustav znakovlja sjedinjen s komercijalnim zahtjevima, dramskom naracijom i živopisnim kostimima proizvodi ''superžanr'' u kojem je sve moguće, žanr u kojem se govori pokretom, riječju, mimikom, kostimom i maskom, sve u svrhu stvaranja stanja ili rase i prenošenja bhave ili emocija.

Klasičan bollywoodski film je "formula film" s osnovnim elementima pjesme i plesa. Film, koji u prosjeku traje 3 sata, fuzija je mjuzikla, akcije, romanse, nemoguće ili nesretne ljubavi s obaveznim happy endom. Dobrodošli su i elementi komedije, tragedije, likovne umjetnosti, a ako se u sve to umiješa i sudbina - masala film je skuhan.

Indijska filmofilija

Iako u Indiji 70% stanovništva živi u ruralnim sredinama, tamo izlazi čak 600-ak filmskih magazina, a 20-ak njenih radio stanica 24 sata dnevno vrti isključivo glazbu iz filmova. U indijska kina svakodnevno odlazi 14 milijuna ljudi. Tamo nije neobično vidjeti cijele mnogobrojne obitelji, majke kako u kinima doje djecu, skandiranje, navijanje za likove na platnu i bacanje bombona kada platno preplave mitološki likovi.

U Indiji su i filmska udruženja sasvim uobičajena stvar, a u njima ne sjede profesionalci, već filmofili koji putuju i do 50 sati, spavaju na otvorenom, jedu minimalno, troše ušteđevinu ili uzimaju godišnji odmor kako bi na nekom udaljenom filmskom festivalu gledali Fellinija, Antonionija ili Buñuela.

A kada Indijci sami snimaju filmove, dat će sve od sebe. I više od toga. Angažirat će najbolje vizažiste iz Hollywooda, na filmu će raditi najbolji plesači, koreografi, tehničari, scenaristi i snimatelji. Nemojte misliti da je to bez odricanja, mnogi od autora posuđuju novac za snimanje filma, a snimanje filma zna se protegnuti i na 20 godina. Nerijetko se doslovno preskaču i obroci samo kako bi se film okončao.

Snimanje filmova u Indiji nije profesija, to je pasija i istinska predaja. Autori indijskih filmova pokušavaju promijeniti i spasiti svijet, a film drže najmoćnijim medijem. Mozgovi indijske kinematografije za inspiracijom ne moraju prelaziti granice svoje raznovrsne, mnogoljudne i goleme zemlje, inspiracije je oko njih napretek.

No, da ne bude sve bajkovito, Bollywood prati i negativan imidž. Druga strana tog žanrovskog “supergemišta” rezultat je kriznog razdoblja bollywoodske filmografije. U Bollywoodu su se sedamdesetih godina prošlog stoljeća, uslijed nedostatka novca, u naletima snimali filmovi kaotične produkcije, nedovršenih scenarija, redovito se kasnilo na setove zbog preangažiranosti glumaca, a snimanje filmova se protezalo kroz dugo vremensko razdoblje, s mijenjanjem glavnih sudionika.

Gubitak nevinosti

Zadnje bollywoodske godine donose i velike zaokrete. Do sada jednodimenzionalna bollywoodska heroina, odraz indijskih etičkih vrijednosti, posrće uslijed ekonomske krize, naleta stranog kapitala, satelitske televizije i globalizacije. Tako vjerna majka, supruga i kći počinje pušiti, piti, razgovarati i oblačiti se provokativno, čak i ruši seks tabu koketirajući s njime ili ga otvoreno upražnjavajući. Brišu se i jednoobrazne frizure, neutralna kostimografija, a na film pristižu muške striptizete.

Film, koji u prosjeku traje 3 sata, fuzija je mjuzikla, akcije, romanse, nemoguće ili nesretne ljubavi s obaveznim happy endom.

Indijski film izlazi iz državnih granica novom generacijom filmaša i uz profesionalniji produkcijski pristup. Ne zaobilaze ga ni nominacije za Oscara, a i sam Bollywood odlučio se okušati u dodijeli filmskih nagrada po uzoru na “vječno zeleni” američki filmski festival. Bollywoodska priredba održana je u Atlantic Cityju, a potez organizatora je komercijalne naravi. Tisuću indijskih filmova godišnje, sa zanemarivim financijskim uspjesima, osim u pojedinačnim slučajevima, rado bi se okušalo i u SAD-u, ali i pridobilo veću medijsku pozornost.

Niste li se indijskom kinematografijom još bavili, pravo je vrijeme za to. Počnite s Bharat Matom iz 1957., pogledajte The Great Mughal, film iz 1960., priuštite si Khanov Lagaan, potom Kuch Kuch Hota Hai iz 1998. i Khabhi Khushi Kabhie Gham, koji je u prvom tjednu uspio osvojiti Ameriku. A nakon toga ste prepušteni sebi i svojoj procjeni. Ne brinite, indijski film nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Završit ćemo ovaj hommage indijskom filmu citatom Akire Kurosawe: “Ako nisi vidio filmove Satyajita Raya, živiš, a ne vidiš sunca ni mjeseca”. Vrijeme indijskog filma tek dolazi!

Autor: Snježana Vračar Mihelač, tekstopisac

Na Coolinarici stvara teme tjedna, cover storyje, piše autorske članke, sadržaje newslettera, oglase, a uz Coolinariku je stasala u vrhunskog gurmana.