Za članak su potrebna slova i riječi, konačni rezultat ovisi o tome kako ih posložite, zato s riječima treba polako, lagano i pažljivo, rekli bi neki kao s malom djecom ili starcima.... eto nisam se već dosta dugo poigrala s riječima, nakupilo se toga. pa dobih želju da poneke stavim na papir, odnosno zaboravih da sam zapravo za tipkovnicom. O čemu ćemo danas, ostanite sa mnom, pa ćete čuti i pročitati. Danas je ponešto tmurno i tamno nedjeljno jutro, prava jesen, s njom valjda dolazi i sjetnije raspoloženje, otuda i ovi redovi, makar nemaju zapravo nikakve veze s jeseni, više sa " zimom života "....
U uvodu ovog članka spomenula sam jedan izraz " zima života ", ako se pitate o čemu se tu radi, evo i objašnjenja. Ovaj članak posvećen je nekome, točnije jednoj veoma dragoj gospođi, koja se bliži 90-etoj godini života. Živi sama s jednom umiljatom i vižljastom mačkom, koja joj krati dane, tu naravno ubrojim ponekad i sebe, barem jednom tjedno, kada sjednom na stolicu preko puta nje i slušam njene misli, doživljaje i događaje iz nekih kako ona zna reći " drugih vremena " koja su prohujala poput vjetra. Ona je na kraju tog puta ostala potpuno sama....
Ne znam da li ćete se složiti sa mnom ili ne, nekada je potrebno saslušati nekoga, ne samo juriti uokolo tih sat-dva, brzo prođu, volim reći da za to vrijeme ispraznim glavu od kojekakvih "ludosti ", jer njene priče su nešto novo za mene, govore o prohujalim vremenima, kada je sve bilo drugačije. To mi dođe kao neki odmak od stvarnosti i putovanje u prošlost, neka mi onda netko kaže, da stariji ljudi nisu zanimljivi, da su dosadni, nipošto.... sve to podsjeća me pomalo i na mamine priče iz njenog djetinjstva, o čemu sam mnogo pisala na ovim stranicama.
Ne ću vam sada naširoko i nadugačko pričati o toj "mojoj baki ", mogla bih, zapravo ću ovdje i završiti, ali na kraju bih vam htjela ostaviti nekoliko njenih misli...
Kad budem umrla, zapalite svijeću,
jer za mnom nitko zaplakati neće.
Kad umrem nitko neće gorke suze liti,
poslije moje smrti, sve će isto biti.
Kad budem umrla, jedan sprovod mali,
nekoliko žena i svečenik stari.
Samo što će zvona zajecati jače,
umrla je duša, nema tko da plače.
I na grob mi nitko doći neće,
zarasti će korov, moje tužno cvijeće.
Ovo su njeni redovi, ja vam ih prenosim, što reći na kraju¸nema ništa loše u starosti, jer svi ćemo jednom ostarjeti, možda ostati potpuno sami, kao i ona. Nitko neće biti vječno mlad, zato treba ponekad i zastati, okrenuti se, posjetiti ih i saslušati, jer oni vjerujte mi imaju što za reći. Možda baš u susjedstvu na vas čeka neka takva "baka ili djed ", osvrnite se¸nije ovo nikakva naredba, samo maleni prijedlog, hvala u njihovo ime.
Eto.toliko od mene¸ do sljedećeg pisanja i čitanja, pozdrav iz ravnice....
:(Još nema komentara