Riba smiruje srce

Srce se ponaša slično osmercu na veslačkoj regati. U osmercu kormilar svojim glasom daje ritam zaveslaja kako bi svi veslači u isto vrijeme djelovali. U srcu jedan centar (sinusni čvor) daje redovite električne impulse, koji posebnim putovima dolaze do svih srčanih mišićnih stanica kako bi se one u gotovo isti čas stegnule i na taj način potjerale krv u pluća, odnosno u cijeli organizam.

Kod dobro provedenog oživljavanja možemo spasiti veliki broj unesrećenih kojima se poremetila frekvencija otkucaja srca.

Kao i u osmercu, prema prilikama na natjecanju, brzina zaveslaja može se mijenjati. Srce ubrzava ritam kod napora, a smanjuje ga prilikom spavanja kako bi štedjelo svoje mišiće, koje organizam treba cijeli život. Kod veslača, ubrzavajući broj zaveslaja u minuti do neke mjere povećavamo i brzinu čamca, ali nakon određenog ubrzanja snaga zaveslaja pada i čamac usporava.

I kod srca povećavajući broj udaraca u minuti povećavamo djelotvornost njegovog potiskivanja krvi, ali kod prekomjernog broja udaraca smanjuje se efikasnost i protok krvi kroz žile. Slično, kod vrlo malog broja udaraca, protok krvi se također usporava ispod potrebne granice.

Bolesti srca

Bolest sinusnog čvora može dovesti do prekomjerno ubrzanog ili usporenog rada srca, a bolest koja prekida putove koji provode električne podražaje srčanim mišićnim stanicama može dovesti do potpunog zastoja, odnosno poremećaja zajedničkog djelovanja. U svim tim slučajevima ugrađujemo pacemakere. Oni su vezani za malu električnu bateriju koja proizvodi električne udare, slične, ali nešto jače od sinusnog čvora, osiguravajući normalan rad srca. Dakako, kod njih se srčani ritam ne može mijenjati: srce radi uvijek istim brojem otkucaja u minuti.

No, najčešći poremećaj ritma srca ne dolazi od bolesti sinusnog čvora niti od neprohodnosti putova kojim on šalje električne podražaje mišiću srca, nego od stvaranja i provođenja električnih podražaja izvan tog sustava.

Iz vidljivih ili nama još uvijek nevidljivih razloga, na nekim mjestima u srcu dolazi do stvaranja novih električnih podražaja koji nemaju neku određenu pravilnost. Taj podražaj može biti jednokratan, i tada nastaju pojedinačni udari srca izvan redovitog toka, što nazivamo ekstrasistolama. Gotovo da nema čovjeka koji tijekom dana nema barem po neku ekstrasistolu koja ne stvara smetnje, ali se osjeća kao jači udar srca, nakon kojeg srce na trenutak “stane“. One, dakako, ne smetaju normalnoj funkciji srca i predstavljaju samo neugodu. Međutim, mogu doći i u serijama i dužim periodima poremećenog rada, bilo ubrzanim ili usporenim jednakomjernim otkucajima, ali i potpuno neujednačenima (što se tiče razmaka između otkucaja i njihove jačine). Tada već mogu smetati srcu i obično ih uklanjamo lijekovima ili smanjujemo njihovu učestalost ili trajanje.

Najopasniji takav slučaj je nepravilno treperenje srčane mišićne stijenke, koja se u tom slučaju ponaša kao jedro kod okretanja jedrilice protiv vjetra ili kao treperenje zastave kod jakog vjetra. Udari bila tada se ne mogu napipati. Takvo udaranje srčane stijenke ne može pokrenuti tok krvi, krvotok se zaustavi i nastaje nesvjestica (uzrokovana prestankom opskrbljenosti mozga krvlju), a ako se odmah ne djeluje, dolazi do nagle smrti.

Važna je prva pomoć

Još se sjećam mjesta na kojem sam sjedio kada sam u jednom medicinskom časopisu prvi put pročitao kako se može spasiti netko kome prestane rad srca. Naslov tog članka bio je “Srce je previše zdravo da bi umrlo”. Tada sam prvi put pročitao postupak oživljavanja: unesrećenog treba položiti na leđa, staviti mu zamotuljak iza vrata tako da glava padne prema natrag, te prekriženim dlanovima snažno pritiskati prsnu kost prema podu u ritmu normalnog rada srca (oko 70 puta u minuti), sve dok unesrećeni ne stigne u ustanovu gdje mu se može pružiti stručna pomoć. Tamo se to radi defibrilatorom, što se često može vidjeti u televizijskim serijama. Stave se dvije elektrode na grudni koš u predjelu srca i kroz njih se pusti struja. Treperenje zida srca tada obično prestane, srce dobije ritam svog sinusnog čvora, a disanje se uspostavlja samo.

Nepravilno treperenje srčane mišićne stijenke ne može pokrenuti tok krvi i dolazi do nesvjestice, a ako se odmah ne djeluje, može doći i do smrti.

Nažalost, najveći broj smrtnih slučajeva nastupa kod naizgled zdravih ljudi, koji do tada nisu imali srčane tegobe. Kod njih ne možemo provesti nikakvu prevenciju. U prostorijama u kojima se kreće veliki broj ljudi (npr. na kolodvorima, zračnim lukama, velikim sajmovima i sl.) na zid se postavljaju aparati za defibrilaciju, a djelatnike se pokušava educirati kako ih upotrebljavati na pravilan način. Međutim, tako je do sada spašen mali broj ljudi.

Drugi je slučaj kod srčanih bolesnika. Budući da je njih manje nego zdravih, smrtnost je manja, ali je unutar grupe tih ljudi učestalija i tu već možemo prevenirati. Nažalost (ili na sreću po njih) vrlo su male skupine kod kojih se, prema iskustvu, takva stanja mogu predvidjeti, što se pokušava prevenirati lijekovima i ugrađivanjem sitnih defibrilatora (slično kako se ugrađuju pacemakeri) u srce koji automatski, čim to prema svom “ugrađenom računalu“ osjete, otpočnu defibrilaciju. O tome kojim bolesnicima prepisati koje lijekove i da li je ugrađivanje defribilatora efikasnije od davanja lijekova, medicinari se još spore.

Zašto plava riba u prehrani?

Ono što je do sada nesporno korisno u prehrani je riblje ulje. Statistički je dokazano da dva obroka plave morske ribe tjedno bitno smanjuju rizik od nagle smrti. U tim ribama, odnosno u njihovoj masti (riblje ulje), nalaze se dvije masne kiseline dugih lanaca i dugih imena (eikozapentaenoična i dekozaheksaenoična kiselina). One se ugrađuju u srčano tkivo i stabiliziraju ga protiv promjene srčanog ritma ili aritmija.

Eskimi, iako se hrane vrlo masnom hranom, znatno manje umiru od srčanih bolesti jer plavu ribu konzumiraju u velikim količinama. Time pobijamo ranije iznesenu tvrdnju da za preventivu nagle srčane smrti kod zdravih ne možemo ništa učiniti. Treba pojesti barem dva obroka plave ribe tjedno. A učinit ćemo još znatno više ako primjerenom prehranom i ponašanjem (malo masnoća i kolesterola u prehrani, kontrola krvnog tlaka, više kretanja, održavanje primjerene tjelesne težine) spriječimo da srčane bolesti uopće nastanu.

Manjak magnezija može također pospješiti opasnost od aritmija, no on se rijetko događa kod svakodnevne mješovite prehrane.

Autor: Mirko Dubravčić, dr. med.

Osim rada na općoj internoj medicini na Internom odjelu, radi i na medicinskoj onkologiji u Centru za tumore splitske bolnice. Od 1980. godine počinje se profesionalno zanimati i baviti dijetetikom.