Požega, moj grad

Iako smještena u ravnoj Slavoniji, za Požegu će rijetki reći da je grad ravnice jer je okružena sa svih strana brežuljcima i planinama. Psunj, Papuk, Krndija, Dilj i Požeška gora zatvorili su je sa svih strana i smjestili je u dolini, Zlatnoj dolini, koju su još i Rimljani nazivali Vallis aureae. Požeška županija spominje se po prvi put davne 1210. godine, a Castrum de Posega 1227. godine. Od tada do danas imao je ovaj grad svojih uspona i padova, bio je sjedište velikog vlastelinstva te trgovačkih, obrtničkih, vojnih i crkvenih funkcija za širu okolicu. U Požegi se ratovalo, branilo, bolovalo i ginulo. Sve je to ostavilo traga kako u kulturi, gospodarstvu, tako i u kulinarstvu ovoga grada.

Kao i svaki grad, i Požega ima ono svoje "nešto" što je čini prepoznatljivom, daje joj lice i posebnost. Jedna od tih posebnosti je svaki 12.3. u godini kada Požega slavi Dan grada. I ove godine su u snježnim uvjetima grmjeli topovi sa Sokolovca prisjećajući se davne 1688. godine kada je odvažni fra Luka Ibrišimović Sokol izveo udar na Osmanlije i izvojevao veliku i značajnu pobjedu, oslobodivši Požegu od stotinu i pedesetogodišnjeg turskog ropstva. Kao spomen na tu bitku u Požegi se od davnina na Grgurevo održavaju svečanosti u gradu i Požeškom vinogorju. Koliko je ova manifestacija značajna za Požegu i ovaj kraj govori i podatak da je uvrštena među 50 zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara Republike Hrvatske, a svojom posebnošću privlači goste i iz drugih krajeva zemlje.
Od požeških godina koje se pamte svakako treba spomenuti 1739. kada je grad pokosila epidemija kuge. U spomen na 798 umrlih Požežana, deset godina poslije skulptor Gabriel Granici podigao je barokni Kužni pil, a interesantan je podatak da je kao vezivno sredstvo mramornom pijesku dodao 2000 jaja.

Kad se želimo hvaliti svojim gradom nezaobilazni je podatak da se Kužni pil nalazi na Trgu Svetog Trojstva, a da baroknu ljepotu gradu daju i građevine s prelijepim boltama iz vremena carice Marije Terezije koja je 1765. godine Požegi izdala povelju slobodnog kraljevskog grada. Uz njenu podršku 1741. godine barun Franjo Trenk osnovao je glasovitu i ubojitu postrojbu Trenkove pandure, a u spomen i zahvalu na tu hrabru vojsku, grad Požega 1881. godine osniva gradsku glazbu "Trenkovi panduri" koja aktivno djeluje sve ove godine na čast, ljepotu i ponos svojih sugrađana.
Dičimo se mi Požežani i podatkom da smo peti u Hrvatskoj imali gimnaziju i to još davne 1699. godine, kazališnu dvoranu 1727., gradsku ljekarnu 1740., Academiu Poseganu koja je uz Zagreb sredinom 18 stoljeća bila jedino hrvatsko središte visokog obrazovanja. Miroslav Kraljević, pisac, djed poznatog požeškog slikara Miroslava Kraljevića napisao je prvi moderni hrvatski roman "Požeški đak". Prvi vlak u Požegu stigao je davne 1894. godine. Iznjedrila je ova ljepota veličine kao što su Dobriša Cesarić, Franjo Ciraki, Dragutin Lerman, Andrija Štampar, Matko Peić i mnogi drugi.

I koliko god na sve navedeno bili ponosni, bez sumnje najžešće rasprave će se povesti za bogatom trpezom uvjeravajući jedni druge koji je kulen najbolji, trebaju li čvarci biti tamniji ili svijetli, koliko se jako švargl treba stijesniti, koliko dimova trebaju dobiti kobasice, je li šunka dovoljno suha i sve to naravno nakon što je svaki od sugovornika popio štampl dobre slavonske šljivovice i što su nakon kušanja gore navedenih delicija, grlo sprali zlatnom tekućinom osebujnog mirisa i okusa, koja u našoj dolini u potocima teče. Kada požeške baje krenu pričati o vinu, noći su prekratke. U gradu koji je okružen vinogradima, a vrsnih vinara ima toliko da im se ni broja ne zna, vinara koji svaki u svom podrumu ima bar po jednog šampiona, zlatnu medalju ili plaketu, u takvom gradu gdje svaka svečanija večera kreće pjesmom "U Požegi na Orljavi", teško je gostima preporučiti koje je vino najbolje. Da, i to je moja Požega, Požega koja o kulinarstvu ima što reći i što je još važnije ima što ponuditi.
Ostavili nama Turci avlije, avane, bostane, čorbe, džezve i trpeze, na trpezama sarmu, bureke i baklave koje se tako već više od 300 godina šepure požeškim kuhinjama. Nema svatova, kirvaja, Božića, a da kuhinjama "sarmasto" ne zamiriši.
Ne znam je li Barun Trenk uživao u "svom odresku" ili su ga njemu u čast vrsni kuhari osmislili, ali znam da je Odrezak "Barun Trenk" postao dio naših jelovnika. Budući da je sam ban Khuen Hedervary bio u Požegi na otvorenju željeznice, razmišljam jesmo li njemu u čast zadržali fine paprikaše i gulaše?... obogatili ih, doradili, izmijenili i dobili fantastičan i za naše prostore prepoznatljiv guščji paprikaš, koji je nekad bio nezaobilazan obrok u vrijeme žetve, kad je trebalo nahraniti gladne kosce i žeteoce.

Danas se ni jedno veće slavlje u Požeštini ne može zamisliti bez čobanca ili fiš paprikaša, pečenke i pečenog janjeta na ražnju, a u uzrečici "...nema tice, do prasice" leži požeška gastro filozofija. Ipak, čitajući knjigu Bilježke i Zapisci F. Cirakija (1847-1912. ) pisca i gradonačelnika Požege, gdje u svojim dnevnicima svakodnevno piše što je objedovao, ne pronalazim pečenog odojka. Iščitavajući njegove zapise moglo bi se reći da je puno jeo puretinu, janjetinu, teletinu, zečetinu, povrće, svakodnevno kolače i sve to obilato zalijevao svojim vinima Albertinovcem i Garevicom. Čudim se i dalje, on koji je bio veliki gurman na čijem je stolu već tih godina bila brusnica, koji je za jedan Uskrs objedovao "...Juha sa leber knödli, govedina garnirana s umakom od jabučica, sarma, teletina sa salatom, izvrsna orešnjača i drugi kolači...", nigdje ne spominje kulen, kralja slavonske kuhinje, kulen koji je sinonim nečega savršenog, bogatog, osebujnog, kulen koji i u pjesmi i priči ima kraljevski tretman.

Žetve, sjetve, klanja, svatovi, krizme, pričesti, cool okupljanja, a kulen u svoj svojoj raskoši uz domaći kruh, svugdje i uvijek zauzima centralno mjesto na stolu. Ovu vrsnu deliciju spravljaju izvrsni majstori po posebnim recepturama i svaki sa svojom malom tajnom, onom majušnom, ali koja je samo njihova. Teško ćete od njih saznati je li prase prije klanja trčalo ili mirovalo i koliki je bio pH šunke prije mljevenja, ali će vas zato svi ponuditi svojim proizvodom i zadovoljno promatrati vaše beskrajno uživanje. Uz visoku gastronomsku vrijednost, od kulena je u Požegi stvoren gastronomski brend grada, a tome je pridonijela i već tradicionalna Kulenijada koja će se ove godine već 30-ti put održati u našem gradu.
Upotreba kulena je neiscrpna, od finih tankih kolutova do slasnih jela u kojima igra glavnu ulogu, kao što je Slavonska svinjetina u kulenu.

I kad se tako moji Požežani fino do sita najedu i sve zaliju finom vinskom kapljicom, na red dolaze kolači. Nekada su to bili paprenjaci, pracne, medenjaci, salenjaci, masnice, štruce s orasima, pekmezom, rogačima, a koje istine radi i danas rado pečemo i u njima uživamo.
Sve do sada napisano imalo je notu sjete i tradicionalizma. Uvažavajući, poštujući i uživajući u svom naslijeđenom kulinarskom blagu mi idemo dalje, jer svaka nova generacija ima neki svoj izričaj, svoje norme, svoj ukus i želju za stvaranjem nečega drugačijega. I ja sam jedna od tih. Najprije sam s nekim novim delicijama željela napraviti poveznicu s tradicijom, pa su tako nastale Slavljeničke korpice i Kukuruzna zlatna, a Multi-funkcionalni obrok od tikvi preporučujem, jer tako zdravo i fino može nadopuniti ili čak zamijeniti mesni jelovnik. Baklava je dobila novi štih, a u kremastim varijantama novija povijest piše jednu sasvim drugu, svoju priču, pa tako i Esperanza piše svoju, a mi Požežani zajedno s njom nastavljamo istraživački, maštovito i kreativno uz zvuke tamburice ispisivati noviju povijest Požege, njegujući sve ono lijepo i hvale vrijedno što smo naslijedili.

Autor fotografija - Trg svetog trojstva, Grgurevo i Slavonski stol: Dalibor Nedela
Ostale fotografije: antoinete