Povijest mikrovalne pećnice

Mikrovalna pećnica čarobni je kuhinjski uređaj bez kojeg mnogi, a naročito oni koji su u stalnoj utrci s vremenom, nisu u stanju ni zamisliti svoj život. Naime, mikrovalna je pećnica, zahvaljujući principu na kojem radi, sposobna u samo nekoliko minuta skuhati, rastopiti, zagrijati ili odmrznuti različite namirnice i jela. Za pripremanje namirnica i jela koristi se mikrovalno zračenje frekvencije 2450 MHz i snage između 500 i 1000 W, koje poseban uređaj ugrađen u mikrovalnu pećnicu pretvara iz električne energije.

Osnovni preduvjeti za pojavu mikrovalne pećnice stvoreni su, mimo očekivanjima mnogih, u vojnim laboratorijima.

Pri pripremanju hrane mikrovalne zrake prodiru u hranu te potiču njeno zagrijavanje odjednom i posvuda, za razliku od klasičnog kuhanja, gdje se toplina prenosi s njene površine u unutrašnjost. Zahvaljujući tom sasvim drugačijem načinu pripremanja hrane, namirnice ne gube hranjivu vrijednost, posebno kada je riječ o mineralima i vitaminima, te zadržavaju svoj izvorni okus, pa su posebno aromatične i lako probavljive. K tome, velika je ušteda energije i vremena jer se, primjerice, zamrznuta jela mogu servirati za samo nekoliko minuta.

No, ovaj nadasve praktičan i svestran uređaj, koji je neizostavan u svakoj suvremeno uređenoj kuhinji, ima i vrlo zanimljivu povijest. Naime, preduvjeti za pojavu mikrovalne pećnice stvoreni su u vojnom laboratoriju u Engleskoj, a ona sama nastala je igrom slučaja u tvornici električnih pećnica u Americi.

Kako je zapravo došla u kuhinju?

Osnovni preduvjeti za pojavu mikrovalne pećnice stvoreni su, mimo očekivanjima mnogih, u vojnim laboratorijima. Točnije, nastali su 1939. godine, kada su istraživači John Randall i Harry Boot za potrebe engleske kraljevske avijacije osmislili magnetron - uređaj koji pretvara električnu energiju u energiju mikrovalnog zračenja, i ugradili ga u vojni radar.

No, ideja za korištenje mikrovalnog zračenja u kuhinji rodila se tek nekoliko godina kasnije u Americi, u tvornici električnih pećnica Raytheon tijekom istraživanja sa svrhom usavršavanja engleskog magnetrona. Na tu je ideju 1945. godine došao istraživač Percy Spencer, kojemu su igrom slučaja mikrovalne zrake rastopile čokoladu koju je imao u džepu. Nakon što je doveo u vezu rastopljenu čokoladu i mikrovalno zračenje, njegovom je utjecaju izložio šaku kukuruza od kojeg se dobivaju kokice, nakon čega se za samo nekoliko minuta u laboratoriju dogodio vatromet kokica koje su se otvarale uz poskakivanje i prasak.

Zadivljen vlastitim otkrićem, Spencer je sljedeće jutro ponovio pokus s jajetom koje se na njegovo čuđenje u najkraćem mogućem roku, nakon podrhtavanja i trešnje, ne samo skuhalo, nego je i eksplodiralo, pa su, ako je vjerovati priči, komadići kuhanog bjelanjka i žumanjka završili i na njegovu licu. Samo dvije godine nakon tog revolucionarnog otkrića, 1947. godine tvrtka Raytheon izbacila je na tržište prvu mikrovalnu pećnicu nazvanu Radarange.

Kuha, odmrzava, suši...

Prva mikrovalna pećnica, koja je imala vodeno hlađenje, pa je, osim na struju, bila priključena i na vodovod, bila je visoka gotovo 2 metra i teška oko 400 kilograma. Kako je k tome koštala skoro 3000 američkih dolara, gotovo da se i nije prodavala. Iako je vodeno hlađenje ubrzo zamijenjeno praktičnijim zračnim, a mikrovalne su pećnice postale nešto manje i čak nekoliko tisuća dolara jeftinije, ni one zbog skupoće i nepraktičnosti nisu našle svoje mjesto u američkim kuhinjama. No, umjesto da osvoji kuhinje američkih građana, mikrovalna tehnologija osvojila je prehrambenu industriju, pa su se mikrovalne pećnice naveliko počele koristiti, primjerice, za sušenje i prženje kave, kikirikija i čipsa od krumpira, te u procesu prerade mesa za odmrzavanje, prokuhavanje i temperiranje.

Za pripremanje namirnica i jela koristi se mikrovalno zračenje frekvencije 2450 MHz i snage između 500 i 1000 W.

Zbog mogućnosti pravovremenog i brzog odmrzavanja, u tom su ih razdoblju za odmrzavanje zamrznutih namirnica i jela počeli koristiti i brojni restorani, pa je tako mikrovalna pećnica 1956. našla svoje mjesto i u lancu poznatih fast food restorana McDonald's. Usput, osim u prehrambenoj industriji, mikrovalne pećnice koristile su se i u drugim industrijskim granama (primjerice, za sušenje papira, keramike, duhana, tekstila, kože i cvijeća).

Na sreću, unatoč neslavnim počecima, daljnja usavršavanja i pokušaji da mikrovalne pećnice ipak uđu i u obične kuhinje nisu prestali. Tvrtka Raytheon je već 1967. godine, dakle deset godina nakon svoje prve divovske i skupe pećnice, na police trgovina lansirala tehnološki mnogo savršeniju, pa tako i mnogo manju i jeftiniju, stolnu mikrovalnu pećnicu, po cijeni od oko 500 dolara. Za razliku od prvih modela, nova savršenija, manja, praktičnija i, naravno, jeftinija mikrovalna pećnica konačno je osvojila srca mnogih američkih domaćica. Štoviše, mikrovalna pećnica je već polovicom sedamdesetih godina 20. stoljeća postala tako popularna da je njena prodaja nadmašila prodaju tada najpopularnijih i najviše prodavanih plinskih kuhinjskih pećnica, štednjaka i kuhala.

Autor: Valerija Rodek, diplomirani pedagog

Piše tekstove s područja pedagogije, psihologije, poslovnih vještina, zdravog života, gastronomije…