Povijest ambalaže

Papir je najstariji oblik savitljive ambalaže. Papir dobiven iz dudove kore, upotrebljavao se u Kini još prije Krista kao ambalaža.

U početku prehrambenih navika čovjeka nije bilo potrebe za očuvanjem hrane jer je konzumirao svježu hranu na licu mjesta. Kasnije, dolazi do potrebe očuvanja hrane te se proizvode spremnici za hranu od prirodnih materijala.

Prirodna vlakna su umrežavana i pletena te formirana kao vreće u kojima se pohranjivala hrana, a prirodni drveni materijali upotrebljavali su se za izradu košara u kojima se hrana mogla nositi. Naknadno, kada su otkriveni i drugi materijali, kao što je metal, počeo je razvoj namjenski formiranog posuđa za očuvanje hrane.

Papir, karton i staklo

Papir je najstariji oblik savitljive ambalaže. Kao ambalažni materijal, papir dobiven iz dudove kore u Kini upotrebljavao se već u 1. i 2. stoljeću prije Krista. Kroz stoljeća, tehnike obrade papira su poboljšavane, ali ne znatno. Takav papir transportiran je preko Bliskog Istoka do Europe, kada je 1310. konačno stigao u Ujedinjeno Kraljevstvo te preko oceana u Ameriku.

Papir niske kvalitete upotrebljavan je sve do 1867., kada je otkriven postupak dobivanja papira iz pulpe drveta. Na početku 20. stoljeća (1905.) izumljeni su strojevi za proizvodnju šivanih papirnatih vrećica s tiskom, koje su kasnije postale višeslojne (1925.). Prve komercijalne kartonske kutije proizvedene u Engleskoj 1817., naknadno su zamjenjivale drvene kutije upotrebljavane u tu svrhu.

Proizvodnja stakla počinje još 7000 godina prije Krista iz osnovnih materijala: kamena vapnenca, sode, pijeska i kremena. Sastojci su bili jednostavno stopljeni na plamenu te ukalupljeni. U 3. stoljeću prije Krista, Feničani su izumili puhanje stakla, što nije ubrzalo proizvodnju, već je omogućilo okrugle oblike.

Tehnika se razvijala i tijekom 17. i 18. stoljeća, oslikavanjem posuda od stakla. Prvi stroj za izradu boca patentiran je 1889. godine. Dok su ostali ambalažni materijali, poput metala i plastike, dobivali na popularnosti 70-ih godina 20. stoljeća, pakiranje u staklu bilo je rezervirano samo za proizvode visoke kvalitete i tako je ostalo do danas.

Metal i plastika

Prastare metalne kutije i kaleži bili su izrađeni od zlata i srebra, ali su bili visoke vrijednosti za svakodnevnu upotrebu. Proces oblaganja kovinom otkriven je u Bohemiji u 13. stoljeću, a željezne limenke oblagane su kositrom tijekom 14. stoljeća u Bavarskoj. Limenke za duhan proizvode se 1764. godine u Londonu. Sigurno čuvanje hrane u metalnim posudama realizirano je u Francuskoj početkom 19. stoljeća.

Napoleon Bonaparte ponudio je nagradu onome tko može sačuvati hranu za njegovu vojsku. Nicholas Appert otkrio je da hrana pohranjena u limenim posudama i sterilizirana kuhanjem može biti sačuvana za duži vremenski period. Prve limenke izrađivane su ručno te su se mogle proizvesti u jako malom broju. Godine 1868., unutrašnjost se počela emajlirati. Aluminijske folije počele su se proizvoditi 1910. godine, dok se aluminijska limenka pojavila na tržištu 1959. godine, nakon čega su one prihvaćene u široj primjeni.

U komparaciji s ostalim materijalima, plastika je otkrivena u 19. stoljeću te je tako najmlađi ambalažni materijal, većinom upotrebljavan za vojne svrhe. Stiren je prvi plastični materijal destiliran iz drveta 1831. godine. Nijemci su usavršili postupak, i do 1950-ih stiren je bio dostupan širom svijeta. Vinil-klorid, otkriven 1835. godine, kasnije nailazi na široku primjenu. Ovi materijali uglavnom su se upotrebljavali za predmete opće uporabe, a tijekom Drugog svjetskog rata koriste se za pakiranje tableta. Polietilen-teraftalat (PET) posude plasirane su na tržište 1977. godine. Tijekom 1980-ih hrana i proizvodi koji se pakiraju zagrijani poput marmelada, pakirani su u PET posude.

Ambalaža danas

Novi trend je ambalaža koja podrazumijeva pakiranje proizvoda pod kontroliranom atmosferom tzv. ambalaža aseptik linije.

Svi ovi ambalažni materijali, s novom tehnologijom i znatno poboljšani, koriste se danas u širokoj paleti pakiranja proizvoda.

Pod pojmom ambalaža podrazumijeva se sve ono u čemu je proizvod smješten, kao i materijal kojim je proizvod omotan. Prehrambeni proizvodi podložni su djelovanju vanjskih utjecaja te ih je stoga potrebno zaštititi. Namirnice mogu biti čistog kemijskog sastava (šećer, sol), ali su najčešće vrlo složenog sastava (proteini, ugljikohidrati, lipidi i voda te vitamini i minerali).

Noviji trend je ambalaža koja podrazumijeva pakiranje proizvoda pod kontroliranom atmosferom. Radi se o ambalaži aseptik linije, koja mikrobiološka zagađenja hrane u postupku proizvodnje i pakiranja svodi na minimum.

Kod pakiranja prehrambenih proizvoda potrebno je svakako uzeti u obzir kemijski sastav proizvoda kako bi odredili ambalažu odgovarajuće kakvoće. Osim zaštitne funkcije ambalaže te podobnosti ambalažnih materijala za pakiranje, potrebno je voditi računa o zdravstvenoj ispravnosti, ekonomskoj prihvatljivosti te utjecaju sastava ambalažnih materijala na okolinu.

Za pakiranje prehrambenih proizvoda danas se u najvećoj mjeri koriste ambalažni materijali od drveta (papirni i kartonski), metala (limenke, zatvarači, kante), polimernih materijala, metaliziranih i silikoniziranih polimernih filmova te kombinacija svih navedenih materijala.
Ambalaža se može proizvoditi na drugom mjestu od samog procesa pakiranja, kod proizvođača ili korisnika ambalaže.

Sva proizvedena ambalaža, odnosno ambalažni materijal, mora biti ispravna za pakiranje prehrambenih proizvoda prema Pravilniku o zdravstvenoj ispravnosti predmeta koji dolaze u neposredan dodir s hranom (N.N. 46/04), Europskim direktivama 82/711/EEC, 85/572/EEC, 202/72/EC i Regulativom (EC) No. 1935/2004.

Pogled u budućnost ambalaže

U načelu, ambalažni materijali koji dolaze u neposredan kontakt s hranom ne smiju reagirati s hranom. Nedavna tehnološka dostignuća omogućila su prehrambenoj industriji da stavi u upotrebu "aktivnu" ambalažu kako bi se produžila kakvoća hrane te njezina mikrobiološka čistoća. Aktivna ambalaža ima ulogu međudjelovanja s hranom tako da snizi razinu kisika, dodaje tvari za poboljšanje okusa ili konzervanse.

"Inteligentno" pakiranje može nadzirati hranu i prenijeti informaciju o njezinoj kvaliteti. Inteligentna ambalaža može mijenjati boju kako bi kupac znao koliko je hrana svježa, da li se pokvarila zbog promjene temperature tijekom skladištenja te da li je kod manipulacije došlo do oštećenja pakiranja. Međutim, šira primjena "aktivne" i "inteligentne" ambalaže bit će moguća tek kada se usuglasi s ostalom EU legislativom za sigurnost hrane.

U novije su vrijeme aktivno istraživanje i razvoj usmjereni na tzv. biorazgradivu plastiku, a to je svaka plastika koju mogu razgraditi mikroorganizmi, kao što su bakterije, gljivice i alge, koji obitavaju u životnoj sredini.
Biorazgradiva plastika razvijena do danas zasniva se na prirodnim polimerima, kao što su kukuruzni škrob, hitin, kemijski sintetiziranim poliesterima, polimerima sintetiziranim od biokemikalija koje proizvode mikroorganizmi i polimernim proizvodima mikroorganizama.

Razvoj i trend u području ambalažnih materijala je velik, a Podravkin je cilj slijediti ga.

Autor:
Mario Ščetar, dipl.ing., tehnolog u Razvoju ambalaže Podravke