„Noć je mirna, vali spavaju, pod svitlom se ribe skupljaju....“ (priča o ribama, ribarima i ribarnicama)

Nikako da se riješim skepse oko smrznute ribe koju nam nude prodavaonice i ribarnice. Mogu me svake večeri bombardirati tv reklamama tipa „smrznuto je (naj)zdravije“, a animatori natjerati glavnu (smrznutu) ribu u spotu da maše repom, ja vjerujem samo u svježu. Iako je Z. poodavno preuzeo dužnost nabave ribe, svako toliko se prisjetim dalekih bujskih dana, iz nekadašnjih 80-tih, kada smo mi, Buježi i Buješke morali potegnuti do Umaga ili Kopra kako bismo nabavili svježu ribu. Sjećam se također iz tih godina i nečije pametne ideje da konačno kombijem počne dovoziti ribu u Buje. Svakog petka, oko 10 sati ujutro, mi sa Stanice prvi bismo začuli prepoznatljivu muziku živahnog tempa i požurili po novac i prvu boršu pa pravac prema Veterinarskoj stanici gdje bi se kombi utaborio. Svježe srdele, arbuni, trilje, mormore, škombri….. u svoj toj gužvi (pametan potez poduzetnika: u to su vrijeme barem tri velika poduzeća na bujskoj Stanici imala vrijeme marende) znalo se počesto desiti da  tanka vrećica pukne, a ribe se nađu u prašini. No nije bilo znatnije štete, cijene su bile niske, a ribe u izobilju…

Po preseljenju u Umag, kao da smo postali nekako sofisticiraniji. Sve se našlo na dohvat ruke, 3 - 4 ribarnice u centru grada, a tko je želio svježiju od svježe, ribu je nabavljao direktno od ribara, na brodu.

U dva desetljeća iza toga, broj stanovnika Umaga se povećao, ratnim turbulencijama promijenila se i demografska slika grada pa je porastao broj pečenjara i buregdžinica, a broj ribarnica ostao je isti.

Danas sam nakon dugog vremena u prilici da opet sama nabavim ribu. Jasno, kako mi je najbliža ribarnica u centru, odoh tamo. Sve zjapi iako je subota ujutro. Prodavačica se čini nekako pospanom, a što se tiče ponude, zanimljivo da je škrinja sa smrznutom ribom daleko opskrbljenija od desetak kašeta koje nude svježu.

Ponajviše je izložena skuplja, odnosno cjenjenija vrsta ribe: brancini po 140 kn/kg, manje orade po istoj, nešto boba, trilja sumnjivog izgleda i mirisa, liganja i muzgavaca… Koračam između škrinje i kašeta, neodlučna kupiti-ne kupiti, išta. U tom se trenu začuje zvonjava mobitela i prodavačica, koja je do sada snatrila bog te pitaj o čemu, maši se za džep kute. Iako me tuđi razgovori nimalo ne zanimaju,kako nemam drugog posla osim odlučiti kupiti – ne kupiti, postajem slučajnim svjedokom tuđeg dogovora oko spremanja ručka. Prodavačica daje mobitelske savjete nekome od svojih u vezi pripreme punjene paprike, gluha i slijepa na želje jedinog kupca. Razmišljam bih li se i sama uhvatila mobitela i poručila Z. ako mu se jede riba nek' ode do savudrijskih ribara i vidi njihovu ponudu.

Premještajući se s noge na nogu sjetih se živopisne slike kupaca u očekivanju brodova i čamaca u Jezerima (otok Murter) čiji su vlasnici nudili svu silu netom ulovljene svježe ribe, sjetim se i darivanja viška ribe svojih susjeda u mojoj nekadašnjoj ulici Martinuzzi u Umagu…. Jednostavno, kao da je tada bilo više ribe i kao da se posvuda nudila.

A onda se prisjetih i jednog člančića kojeg sam čisto slučajno pročitala u Jadranskom zborniku, a njegov je autor doista zanimljivo opisao običaje vezane uz ribarstvo i prodaju ribe u statutima istarskih gradova iz dalekog 13. stoljeća….

Za razliku od dalmatinskih gradova, istarski su naime donosili svoje statute tek stoljeće kasnije odnosno od prve polovice 13. stoljeća, a kao najmlađi datira statut komune Umag  koji  se donosi 3 stoljeća kasnije. Svi su oni regulirali i pitanja iz područja ribarstva.

Za razliku od dalmatinskog podmorja, istarsko, a naročito zapadnoistarsko je plitko i prirodno nepodesno za ulov ribe. Riba se u tim vremenima izlovljavala malim mrežama potegačama, a ribari bili dužni plaćati propisanu taksu. Statut grada je taksativno propisivao prodajne cijene ribe, njezina lovišta, ribolovna sredstva i način ribolova.
Umaškim ribarima je bilo zabranjeno prodavati ulovljenu ribu izvan ribarnice umaške komune no ribarima iz drugih komuna bilo je dozvoljeno loviti ribu na umaškim lovištima uz uvjet da je ovdje i prodaju.

Statuti istarskih gradova pa tako i naš umaški, propisivali su i vrstu ribolovnih sredstava kojima su se ribari koristili. Među najstarijim vrstama ribarskih mreža spominju se: grep, gripo ili gripus (izvedenica iz grčke riječi „griphos“ u značenju - mreža), tracta (lat. extrahere u značenju - vući) i sagena (grčki, sagena u značenju mreže koja se poteže). No, najzanimljiviji način ribolova je svakako bio onaj plašenjem ribe, metodom fružate. Riba se naime opkoljavala plašilima i mrežama te se metodom hajke tjerala u mreže. Međutim, iako se koristila ta je metoda statutima bila zabranjena.

Što se pak tiče plovila, ribarenje se vršilo unutar vala (uvala) na ladvama (čamac izdubljen iz jednog komada drveta), a vjeruje se da su se Slaveni koristili u ribolovu upravo tim primitivnim čamcima sve do kraja 13 st. Tek kasnije se otiskuju na otvoreno more u drugim, sigurnijim plovilima. Jasno je da  statuti zapadnoistarskih gradova ne spominju riječ ladva, već talijansku, barcha.

A što se uopće lovilo u to vrijeme? Zanimljivo kako se naime riba siromaha, srdela, ne spominje niti u jednom od statuta iako je za ne vjerovati da srdele nije bilo. Ta se vrsta međutim spominje tek u drugoj polovici prošlog stoljeća?! I dok statuti nekih drugih gradova (pulski npr.) spominju 4 vrste ribe: skuše (scumbros), plavice (lacertis), šnjure (sorelis) i iglice (agis), umaškim ribarima kao da je jedina vrsta ribe na raspolaganju bila – iglica. Spominje se i izuzetno kvalitetna tuna no ona se nije izlovljavala u vodama umaškog akvatorija jer je prema pisanju tadašnjih ribarskih stručnjaka rt Kamenjak predstavljao prirodnu prepreku za skretanje jata tune prema plitkoj zapadnoj obali Istre.

Ono što bih izdvojila kao zanimljivost ali i moguću potrebu propisivanja u današnjim zakonima iz područja ribarenja bili su propisi o mjestu iskrcaja lovine, njene prodaje, cijena i kvalitete ribe. Ne samo da je bilo zabranjeno odstupanje od propisa već je i visina globe prinuđivala ribare da se strogo pridržavaju propisa. Najviše su kazne bile usmjerene protiv preprodavača ribe  i tzv. nabijača prodajnih cijena.

Dakle, riba se morala prodavati isključivo na ribarnicama, a ako bi tko bio zatečen u prekršaju mjesta prodaje oduzimala bi mu se sva lovina i prekršitelj se globio sa 100 solida (1/20 mletačke libre). Umaški statut u tom smislu propisuje: „Određuje se i mora se obdržavati da svaki građanin ili stanovnik Umaga, gdje god bude uhvatio ribu, i bude je bilo gdje prodao, mora platiti komuni Umaga određenu taksu, i neki stranac, koji bi ulovio ribu bilo na lovištima Umaga ili na drugim lovištima, i bude je prodavao u Umagu ili u njegovoj luci neka plati taksu komuni“. Svaka čast propisu (poznato je da papir svašta trpi) ali kako se vršila kontrola?!

S druge strane, propisivanjem cijena određenoj vrsti ribe sprječavalo se tzv. nabijanje cijena i u konačnici štitilo građanstvo. Cijene se naime nisu mijenjale tijekom godine. Izuzetak je bilo vrijeme Korizme kada se dopuštalo povećanje cijena. Prekršitelji - nabijači  bili bi kažnjavani uobičajenom kaznom, zapljenom robe i plaćanjem globe u iznosu od 100 malih solida. Niže cijene su međutim bile dopuštene.

Uz navedeno bile su propisane i sanitarne mjere kao npr. obavezno stajanje ribara pri prodaji ulova,  a onaj tko bude zatečen kako sjedi bit će  kažnjen sa 40 solida. Posebno mjesto u statutima pa i umaškom, imali su potkazivači ribarskih prekršaja. Poznato je da je pojava potkazivanja, doušništva odnosno denunciranja svoga bližnjega bila razvijena u Mletačkoj republici kao i to da se u Duždevoj palači nalazila kutija (u raljama brončanog lava) u koju su ti potkazivači ubacivali svoja pisma ili bolje rečeno prijave vlastima. Za njih je kršenje statutarnih propisa koji su se odnosili na ribarstvo otvaralo široko polje rada jer su za svaku prijavu koja se pokazala točnom bivali nagrađeni. Naime potkazivaču je pripadala ½ iznosa globe kojom je prekršitelj bivao kažnjen. Istodobno se međutim pokušavalo od strane mletačke uprave iskorijeniti običaj povlaštene prodaje (i darivanja) ribe načelniku kao i gradskoj upravi. Taj je propis opstao punih 241 godinu što itekako ukazuje na dugovječnost izrabljivanja istarskih ribara od strane vlasti.

Ponovni cilik mobitela vrati me u 21. st. a prodavačica se još jednom maši kute i kao da nisam bila odsutna punih 700 godina, nastavi razgovor o punjenim paprikama.

Bacivši još jedan otužni pogled prema kašetama na kojima se bijele papirići s ispisanim troznamenkastim ciframa, shvatim da ću morati Z. potjerati u kupnju na kakav čamac ili brod, a naša gradska uprava neće od te prodaje dobiti ni list lipe ni kuninu dlaku. I još kažu da smo u recesiji?

Umag, studeni 2011.

Savudrija iz 1963. Fotografija Nikole Dželetovića