Biti poput vjetra, kapi rose na listu, vlati trave, biti slobodan i svoj, ne igrati uvijek po nečijim pravilima i uobičajenim navikama, od rođenja pa tijekom života stalno nas prate i suhočeni smo sa nekim pravilima i podjelama, spomenula sam u naslovu onu najčuveniju na roza za djevojčice, a plavo za dječake i tako sve do kraja.
Još od vremena kada smo bili sasvim maleni, da se i ne sjećamo svega, od vremena kada uopće nemamo sjećanja, ili su veoma mutna, nameću nam nekakve pravila. Pravila po kojima bi bilo poželjno živjeti i raditi, ili samo onako poput daška vjetra proletjeti kroz ovaj svijet ili život, ja sam ipak za jedan laganiji i ležerniji pristup svemu. Jer učili su nas isto tako da su pravila tu da se krše.
Premda je ovo kulinarska stranica, namjenjena prije svega dobroj hrani, mogući su i mali pomaci, koje svi rado činimo, makar uvijek i ne želimo priznati, a sve u stilu one rečenice " Tko dobro kuha, taj i dobro piše....", iako i nije nužno uvijek tako.
Živjeti ukalupljeno ili izvan njega, vječno je pitanje, jer ponekad taj kalup postane ipomalo tijesan, kao da nemamo dovoljno mijesta i zraka, pa napravimo lagani iskorak. Kako će se taj isti protumačiti, veliko je pitanje, ili pripadaš negdje ili ne, nema tu zlatne sredine.
Gdje sam stala, mislim kod one čuvene podjele na plavo za dječake i rozo za djevojčice, iako ima i suprotnih primjera, sve u stilu vremena i života. Svjetlo plava haljinica sa medom, mi je ostala u sjećanju, ne znam ni sama kako, neki kažu da ju nisam dala skinuti, da sam htjela i spavati u njoj ha,ha,ha. Eto ispada da u već ranoj mladosti bijah buntovnica sa razlogom ili bez njega, procijenite sami. Da ne nabrajam dalje da sam se na užas svoje mame penjala na sva stabla u okolini, ali srećom ostala sam u jednom komadu, nakon svih tih pustolovina.
Da ne spominjem onda podjelu na nošenje hlača i haljina, jer nekada je i to bio problem, mama mi je pričala da je u školu uvijek morala nositi haljine i suknje, a hlače su bile kao nepodobni dio odjeće za ženu, doduše s tim sam se susrela i ja na početku svoga rada, kada mi je rečeno kako da dolazim obučena na posao, dakle " suknje i haljine , a ne hlače, možete misliti, a ja nisam u to vrijeme izlazila iz hlača. Tko je tu lud, a tko normalan, pitam se i danas, sve sama pravila, opet i opet.
Ako ste bili ženskoga roda, bilo je neprimjereno koristiti slobodniji vokabular, da ne kažem psovati, osobno mislim da nitko bez obzira na spol ne bi trebao psovati, ali pravila su tu da se i krše.... većina se ipak ne bih složila sa mnom.
A onda ono čuveno pravilo, ženskom stvorenju je mjesto u kući, u kuhinji, za štednjakom, da rađa i odgaja djecu, kakav posao i pusta karijera, istina ili zabluda. Bez obzira na sve na taj posao i možebitnu karijeru, ipak na kraju nas i danas svrstavaju upravo opet u kuhinju. Kada malo bolje razmislim, danas su ipak drugačija vremena, štošta se promijenilo u glavama mnogih, ali je opet i ostalo isto, iste predrasude, onako u dubini duše.
Nije da ja ne volim kuhinju, nemojte me krivo shvatiti, volim ju i često sam tamo, ali voljela sam i onaj drugi dio moga života, " svoj ured, stol i stolicu...", odlazak od kuće iz ta " četiri zida ", opet bih na sve stigla, iako je bilo znatno teže, kada je čovjek mlad sve stigne i prevlada, mislim da ne prolazi ona slika mama sa pregačom, a tata s novinama na kauču, to nije izbor i ne bi ni trebao biti.
Moja slika iz života, kakvu ju ja pamtim kao dijete je, mama radi, tata radi, poslije posla nastavljaju i kod kuće zajedničkim snagama, iako moram napomenuti da je bilo i poslova, poput pegle koju je tata zaobilazio u širokom luku.
Takvu sliku sam i ja nastavila živjeti u mojoj obitelji, dobro ne baš u potpunosti uvijek😉, ali uglavnom.
Gledam baš jučer po mojoj ulici tate uglavnom voze djecu u kolicima, mnogi kažu da se tako odmaraju poslije posla, a mame idu na fitnes ili kavu, pa govorila sam vam da su ipak neka druga vremena¸ iako neke malo starije gospođe ( čitaj majke na to imaju svoj komentar, i vele jedan taj muž,odnosno moj sin😉, jer u nekim glavama je ipak teško mijenjati navike).
Evo bilo je to malo razmatranje ugodno o nekim " bitnim stvarima " u životu i mimo njega. Do sljedećeg razmatranja pozdrav sa sokaka, živi i zdravi bili i sto ljeta doživjeli, samo onako kako se vama dopada.
:(Još nema komentara