Na Dan žena postoji još jedan ritual, kojeg ne mogu preskočiti. Poslije ručka se obučem i odem kupiti ružu na Britancu, pa produžim kod svoje mame na poslijepodnevnu kavu.
Davor je ustao ranije, osjetila sam prazninu na njegovoj strani, pa protegla noge sve do kraja kreveta, uljuljana u polutamu. Postoji dan u godini, kad se potrudi iskazati zahvalnost što me ima, i što dajem sebe, koliko mogu, zbog nas. Dok su klinci bili mali, činio je to sam. Kupio bi mi cvijeće ili ostavio na noćnom ormariću knjigu koju sam priželjkivala. Danas znam da će u to biti uključena i djeca; tako je posljednjih nekoliko godina, samo ne znam što su smislili. Polako sam se oblačila, gledajući kroz prozor slabašno sunce na golom drveću. Tuširala sam se i mazala mlijekom za tijelo, nema žurbe, ručak će danas doći dostavom. Kad sam ušla u kuhinju, prvo sam primijetila nered. Ne smijem dati do znanja da me živcira, umanjit ću osjećaj koji mi žele priuštiti. Bili su zaigrani i zabavljeni, nisam mogla vidjeti što su napravili, tijelima su sakrili radnu plohu. Igor me spazio i viknuo: "Evo je!"
Dala sam im dosta vremena, nadam se da su uspjeli u nakani.
Okrenuli su se, a Nora je povikala:
"Neeeee! Prerano si ušla, taman sam ih htjela spremiti u frižider."
U rukama je držala zdjelu punu kuglica, napravljenih od Lino lade, lješnjaka, badema, oraha i Lino cruncha, što se sve dalo vidjeti po ostacima i ljuskama iza njenih leđa. Sada je praline samo trebalo staviti u frižider. I očistiti kuhinju.
Praline nougat
"Nemoj se nervirati, vidjela bi ih čim bi otvorila frižider da uzmem kefir za doručak."-rekla sam i otvorila vrata hladnjaka, a ona je zdjelu ugurala na policu i cmoknula me u obraz: "Sretan ti Dan žena!"- zagrlila me.
Igor i Davor su se pridružili, pa smo se zagrlili i napravili nešto što dugo nismo, uglas smo zagrljeni vikali: "Aaaaaaaaaa!" Naši su se glasovi, boje i frekvencije stapali u jedno, činili su nukleus bića koje gradimo zajedništvom. Bio je to ritual kojem nas je naučio Igor, kad je imao godinu dana. Zagrlio bi Noru oko struka, nesigurno se klateći na nogama i vikao "Aaaaaaaa", a Nora bi mu se pridružila. Trebalo je vrlo malo da Davor i ja uskočimo u lanac ljubavi, kojeg do danas obredno održavamo.
Na Dan žena postoji još jedan ritual, kojeg ne mogu preskočiti. Poslije ručka se obučem i odem kupiti ružu na Britancu, pa produžim kod svoje mame na poslijepodnevnu kavu. Radila sam to i dok je tata bio živ, no sad je kudikamo važnije, ruže više ne može dobiti od njega, time je moja veća i značajnija. Otvorila mi je vrata besprijekorna kao uvijek, s ogrlicom oko vrata i ružem na usnama, iste one nijanse koju pamtim cijelog života, "simply red". Izvrsno joj pristaje jer nema pušačke bore oko usana u koje bi se razlio.
Sjele smo za stol, skuhala je kavu i stavila posudicu s mlijekom pokraj šalice, a onda sam joj, nemam pojma zašto, ispričala priču o susjedi Peterlić. Ona je, dakako, znala tko je ta žena, kao što joj je bila poznata i naša dugogodišnja netrpeljivost. Iz nekog joj razloga nisam spomenula kada se dogodio incident s rubljem, ni kako sam ga riješila. Bit će da je to zato što sam priču podijelila s Helenom, dok je još bila svježa, a prijateljice služe da ne moramo sve ispričati majkama, pogotovo kad nismo sigurne da će to naići na odobravanje. No, iz nekog razloga je bila zadovoljna mojom reakcijom povodom tog događaja i rekla da bi ona to isto otišla reći, samo bez kolača u rukama. Tada sam joj, oprezno i polako, ispričala do čega je sve epizoda s rubljem dovela i kakvu mi je priču Nevenka Peterlić ispričala, donoseći tortu od rogača poput ispričnice. O teškom životu u inozemstvu, kćeri koju su ostavili baki na čuvanje, sinu kojeg su puno kasnije dobili, prometnoj nesreći u kojoj je izgubila pola svoje obitelji, muža i sina i o sada odrasloj kćeri, udanoj odvjetnici, koja ju je potom odbacila. Kad sam završila, moja je majka plakala. Bila sam toliko zbunjena tom reakcijom, da se nisam sjetila izvaditi papirnate maramice, koje sam imala u torbi na stolici. Samo sam nijemo gledala kako joj klize suze, u jecajima kakve ne pamtim još od tatine smrti, pa je, brišući nos rukavom svoje smeđe veste, pobrisala ruž s gornje usne i pretvorila se u staricu koja neutješno plače. Bila sam skamenjena. Tek tada sam se sjetila maramica i brzo ih izvadila, ali ona je već ustala i otišla u kupaonu.
Čula sam kad je zalupila vratima i taj tresak me vratio u svijest o trenutku kojem sam svjedočila i koji neću lako zaboraviti. Moja se mati slomila zbog žene koja do jučer nije imala ime. Bila je Susjeda koju smo posprdno spominjale uz kavu i koja je predstavljala sve što smo prezirale. Sada je ta žena bila netko s kim se poistovjetila toliko da je izgubila kontrolu, a to je nešto što joj se rijetko događa. I tek tada sam shvatila tragiku života Nevenke Peterlić, koja će Dan žena provesti na prozoru, čekajući one koji neće doći. Može li mržnja biti toliko jaka, da pređe granicu ljudskosti, i kad je vlastita majka u pitanju?
Moja je mati izašla iz kupaone, sređena i uspostavljena, gotovo kao na početku. Samo su joj oči bile još crvene. Oblačila je kaput, gledala sam je u čudu, a ona me pogledala i rekla: "Šta čekaš? Idemo."
"Gdje?"-upitala sam zgranuto.
"Pa kod Nevenke, da joj čestitamo Dan žena. A onda ćemo Nori i Igoru napraviti palačinke."-rekla je i otključala vrata.
Nijemo sam je slijedila.
:(Još nema komentara