damira1
Preko jedne male, velike stvari kao što je ljetni ručak, na godišnjem odmoru, na otoku ili negdje pokraj mora, lome se stari i novi običaji svijeta Mediterana.
Ljeta našeg djetinjstva, odlaska na otok kod dide i babe, bila su naravno drukčija od ovih današnjih. Kupali smo se ujutro, na prvi udarac crkvenog sata koji je otkucavao podne nevoljko smo izlazili iz mora smežuranih prstiju i naježene kože. Skupljali smo neki mali ručnik, oblačili majicu, jer kupaće su ionako bile mokre, a i imali smo samo jedne. Odlazili smo u grupicama prema kućama - svi su imali ručak u isto vrijeme i s manje više istim menijem - "manistra na pomidore" i možda neka pržena riba. Sjedalo se, još mokrih kosa, za stol, dida je obavezno započinjao Očenaš i molitvu zahvale koja je završavala "ovo jelo, Bože blagoslovi" i onda smo jeli ili pak kao djeca, prevrtali po tanjuru, jer uglavnom je bilo nešto što nam se nije sviđalo. Nakon toga, dida i baka odlazili su prvi na spavanje, mi smo raspremali stol, prali suđe najprije u jednoj posudi, onda ispirali u drugoj, onda u trećoj i stavljali da se osuši. Slijedilo je tada otvaranje prozora, tjeranje mušica mahanjem s kuhinjskim krpama, polako, sistematski, svatko iz jednog ugla, brzo zatvaranje škura i odlazak u zamračene kamere. Mi mlađi najčešće nismo spavali - bilo je to nezaboravno carstvo romana tipa "X 100", "Luna kralja ponoći", koji su se svako jutro razmjenjivali i posuđivali.
Kasnije smo odlazili, s vlastitom djecom, kod svekra i svekrve na Brač. Bila je opet ista shema - jutarnje kupanje, ručak u "po bota" kojeg je osim crkvenog sata označavalo još i pristajanje trajekta, nevoljko, užurbano sakupljanje brojnih stvari oko nas na plaži - ručnika, kostima, kantica, lopatica, očala, kapica, kremica, šlapa, kesa... Svekar je prvi sjedao, na čelo stola. Bila je na okupu cijela familija, sjedilo nas je desetak, katkada petnaestak, okupljenih iz različitih gradova. Svekar je srkao juhu, djeca je nisu htjela jesti, ali nekako se i to uz prijekore, hranjenje i pričanje, završavalo. Opet obavezno pospremanje kuhinje, odlazak u zamračene kamere, djeca sa svojim pričicama pokraj dida i bake morala su zaspati, a mi odrasli pročitali bi pola do cijele stranice i tonuli u onaj duboki san vrućih ljetnih popodneva iz kojeg smo se svi budili mokri od znoja, nekako čudno ljuti i tek s prvim srkajima popodnevne kave započinjali razgovor.
Čuvena, stoljetna mediteranska siesta. Podnevni ručak, obavezan odmor i skrivanje od užeglog sunca.
Sada je opet ljeto, oko podneva. Pali se vatra na roštilju u dvorištu, opet se okupljaju rodbina i prijatelji iz različitih gradova. Frižideri su prepuni sireva, pršuta, narezaka, sokova, piva, vina... Za ručak velika dalmatinska ljetna gozba: janjeća juha, lešo janjetina sa šalšom od pomidora, riba na žaru. Namješta se stol, s mnogo manje tanjura nego je stvarno ukućana. Oko "bota" naime, iz zamračenih kamera počinju izlaziti mlađi članovi obitelji, na licu je izraz "sit sam svega". Mame se motaju oko njih, u stilu "daj, pojedi nešto", dida obavezno komentira kako su opet "uranili doć doma u 6 ujutro", očevi su ljuti "za poludit", ali ne znaju šta bi, netko kao savjetuje "pusti ih, na odmoru smo", a ostatak familije i prijatelja (osobito onih koji nemaju djecu u tim godinama), zavrće očima i mrmlja "da bi mu ja..." Naravno, cijela ta atmosfera postaje za mlade ukućane ubrzo nepodnošljiva, uzimaju ključeve od auta, odlaze na neku od udaljenijih plaža, preko oka vidite kako im mama gura nešto novaca uz objašnjenje, neka ima bar za pizzu, nije ni doručkovao...
Sjeda se za stol. Nadolaze najmlađi klinci, oni koji se još uvijek kupaju ujutro jer idu spavati oko deset uvečer, umorni od skakanja, plivanja i zdrave dječje igre. Najčešće ni oni ništa ne jedu - netko od ukućana ili roditeljskih prijatelja koji svako jutro svog godišnjeg odmora provode u kafiću na plaži čašćavajući "od runde do runde", dao im je novac za već treći sladoled tog jutra, kojeg upravo dovršavaju. Odlaze u zamračene kamere na play station i ostaju dok ih se ne odlijepi od ekrana.
I treća slika dolazi s pješčanih plaža, preko mora na tradicionalnom ručku oko ferragosta. Stara ribarska koliba, koja bespravno stoji već 50 godina, nešto preuređena i nono Luigi, zvani Gigi koji ljeti okuplja svoju brojnu familiju i nas prijatelje. Jedan od unuka, Mauro, rano ujutro, na povratku iz noćnih provoda, dolazi po nona, dovuku mali kaić do plićaka i idu dignuti vrše. Očiste one male trilje, moliće pokojeg pauka. Ručak je uvijek isti kada je fešta - rezanci koje od 10 jaja mijesi nona preliveni sa šugom od ribe, mala riba na gradelama, divlja rukola koja raste iza kolibe (skoro pa na pijesku) pomiješana sa slatkim malim rajčicama, trešnjicama (i one rastu iza kolibe) i "balancane alla parmiggiana". Na kraju sladoled po koji se ide u pašticera Sicilijanca, jer je napravljen po starom zanatu, a ne iz "umjetnih prašina". Opet ista slika - mi sjedamo za stol, vrtimo s viljuškama tagliatelle, špricamo na sve strane... Unuci podbuhlih očiju, "štufi", sanjaju o još jednom cappuccinu i tek velika tradicija i obzir drži ih budnima. Majka i nona su opet u svađi, jer se "današnjoj djeci sve daje i ništa ne traži i jer se valjda zna tko je kriv za takav odgoj", a jedini koji uživaju i ponosno sjede za stolom, jedan pokraj drugoga su nono i Mauro.
Protežemo se poslije na ležaljkama, ispod suncobrana, jer u kolibi ima mjesta samo za nonu i nona. S posljednjim snagama vodi se diskusija. Je li rješenje u tome da se ne miješaju generacije i neka svatko živi kako želi, pita se naš prijatelj. Netko odgovara kako su ovakvi ručkovi gdje se skupljaju svi dijelovi obitelji prošla stvar. Treći mudro zaključuje kako mlade treba više zaposliti, pokazujući na Maura koji spava na pijesku sa zavrnutim ručnikom, umjesto jastuka. Nemam pojma, ustvari imam, ali se polako tone u san. Siesta je, vruće je, a maestrala nema.
-
Tagovi
-
Iz Prehrambenog rječnika
-
Uvjeti korištenja i autorska prava
© Podravka d.d. 2003.—2012.
17 komentara do sada…
p.s. uvijek sam za obiteljsko druženje, bez obzira na razlike, godine, različitosti…
I sama imam slična sjećanja, a i dan danas okupljamo se
na nedjeljnom ručku kod svekrve. I tu bude svega blaga Božjeg, lagane juhice, domaćeg pršuta, pečenog mesa, domaćeg povrća koje još uvijek ima pravi okus. Tople pome netom ubrane iz vrta, domaći sladoled i najslađi desert, smokve! Potom siesta, ali svak svojoj kući.