Ušla sam u kuhinju u kućnom ogrtaču i izvadila zamrznuto lisnato tijesto.
Današnji je dan tako obično započeo, buđenje i pogled kroz prozor oblačan od južine. Poslijepodne će možda padati kiša. Malo su me boljela leđa, valjda sam nezgodno spavala i dobro bi mi došlo razgibavanje. Da je bilo ljepše vrijeme, možda bih odustala od kolača, obukla trenirku i otišla u šetnju oko Jaruna. Problem s Jarunom je u tome da kad mogu tamo ja, može i cijeli grad, uhvati me muka od tolikog broja ljudi, makar i na otvorenome. Ponedjeljkom tamo ne mogu. Evo, kladim se da će sutra, dok budem sjedila u kancelariji, biti sunčano.
Onda sam se sjetila da će mi jagode, maline i kupine, koje je Davor jučer donio od svojih vjerojatno propasti i odlučila napraviti lagane kremšnite s voćem. Ušla sam u kuhinju u kućnom ogrtaču i izvadila zamrznuto lisnato tijesto. Tek tada mi je sinulo da me sinoć nazvala majka i rekla da donosi ručak, do tada sam tu činjenicu uspješno potiskivala. Tko ju je mogao odbiti? Planirala sam naručiti wok, rezanci s piletinom i povrćem svima su nam trenutno omiljeno jelo, dok ih se ne zasitimo, ali kad sam pomislila da je trebam odbiti, pa još objasniti što je to što jedemo zbog čega nam njeno kulinarsko umijeće nije potrebno, samo sam je upitala što planira napraviti, a ona je odgovorila tonom kojim razumni odgovaraju slaboumnima: "Pa bečki i pire, ti ćeš samo napraviti salatu. Neka Davor dođe po mene u 1."
Lagane kremšnite s voćem
To je ono što sam željela zaboraviti. Nije problem što će ona donijeti ručak, pa ćemo skupa objedovati, nego što će poslije toga sa mnom piti kavu i ostati cijelo poslijepodne, a možda joj na pamet padne i da pozove Nevenku. Od te pomisli sam se stresla. Nemam za to živaca, moram smisliti neki izgovor zbog kojeg ću izaći vani. Možda da stvarno obučem trenirku i kažem da sam s Helenom dogovorila brzo hodanje oko jezera, a onda ću lijepo sjesti u auto i otići kod Helene na kavu, a ona nek ide kod Nevenke ili kud joj drago.
Dočekala sam je u trenirci i dok sam po salati izlijevala maslinovo ulje i acetto balsamico iznijela sam joj plan da s Helenom poslije ručka idem na Jarun. Dok smo jeli pohane teleće šnicle i pire, koji je stvarno dobar, niz prozore je počela padati kiša i otopila moju laž poput snjegovića, ostala je samo trenirka, da me na nju podsjeti. Skočila je do frižidera kad su Igor i Nora završili s jelom i izvadila im kremšnite s voćem na tanjure, kao da ih je osobno napravila. Klonulo sam na stolici rekla da možemo popiti kavu, ne idem nigdje. Davor je uzeo kremšnitu i otišao u dnevni boravak, njegov je pogled dok je izlazio i okretao se zatvoriti vrata bio pun zlurade samilosti. I tako smo ostale same. Kuhala je tursku kavu, jaku i bez šećera.
Mirno me upitala kad je voda počela ključati, kao jedini zvuk u kuhinji koji nas veže: „Znaš li da ta Nevenkina Lidija ima ured u Draškovićevoj?“
"Stvarno?"-upitala sam i dograbila kolač.
Vilicom sam glasno grebala po tanjuru, a ona je nastavila:
"Zamisli, idemo Nevenka i ja prije neki dan iz Gradske kavane prema Branimir centru, krenule smo u kino. Moraš gledati "Kradljivicu knjiga". Te nesretnice koje su posvojene i nisu imale majku, kao ova djevojčica... pa ona je bila toliko nesretna što nije imala pravu majku, da je riskirala i život radi toga. Makar je ta maćeha kasnije ispala jedna čisto normalna žena, znaš, neke žene se samo prave zločestima, a imaju meko srce, takva ti je i Nevenka..."
"Mama, počela si pričati o Nevenkinoj kćeri i njenom odvjetničkom uredu."-rekla sam obamrlo, nadajući se da su samo produžile u kino.
„E pa vidiš, ja bi kraj te ploče „Odvjetnički ured Lidija i Martin Rendulić“ prošla, ne bi je pogledala, ali je Nevenka zastala kao ukopana.“-rekla je moja mati i tad sam vidjela nešto nalik na drhtaj oko njenih usana.
Proći će je. Danima se spremala da ovu priču donese, zato je i skuhala ručak, u kinu su bile u srijedu, a danas je nedjelja. Otada u sebi preslaguje riječi, važe ih i mjeri način kojima će je izreći, a tu, koliko je poznajem, nema mjesta za plakanje.
"Šta gledaš, upitala sam Nevenku, i tek onda vidjela zašto se počela tresti. Jadna žena."-rekla je moja majka i pogledala me u oči.
"Ti ne možeš zamisliti, četiri sata poslijepodne, lagano sunce, taman smo pojele kolač u Gradskoj kavani i popile kavu, a ona se trese kao da je netko na struju prikopčao."-govorila je i precizno ulijevala kavu u šalice, pa dosula mlijeko, bez prolivene kapi. Onda je mogla nastaviti: "I ja tada, ne znam šta mi je bilo, pozvonim na odvjetnički ured. Vrata se otvore. Pogledam u Nevenku koja i dalje stoji kao ukopana, vidim nema od nje ništa i uđem unutra."
"Ušla si im u ured"-upitala sam u nevjerici, punih usta.
Kremšnita je bila bogovska, ali me nije mogla smiriti. Oh Bože, zašto si poslao kišu da moram sjediti i slušati ovakvu priču? Pogledala sam tugaljivo kroz prozor.
"Dabome. I znaš kako ti to život namjesti, Lidija je unutra sjedila sama. Nije joj bilo muža ni pomoćnica."-rekla je slavodobitno.
"Kako si znala da je to ona?"-upitala sam zaprepašteno.
"Pa, ista je kao Nevenka. Odmah sam znala."-rekla je moja mati i stavila veliki komad kremšnite u usta.
:(Još nema komentara