Jutra na selu, ja ih povezujem sa prvim pijetlovima koji nas bude svojim glasnim kukurikanjem, psećim lavežom, cvrkutom ptica, možda zvonom s starog crkvenog zvonika, ranojutarnjim razgovorom dviju susjeda preko plota ili u bašći.... ali ima još nešto, što ima veze sa današnjom temom, to je ranojutarnji obilazak kokica, kokošinjca, hranjenja, ali i sakupljanja jaja, o njima će ovdje biti riječ.....
Ako bacite pogled na gornju sliku, sve će vam biti jasno, dakle ovo je priča o jajima. Teško je zamisliti u što se ona ne mogu umiješati, bilo da se radi o nekom tijestu, kolačima, mesu, ona su svojevrsna poveznica i nešto bez čega se ne može zamisliti kuhanje. U posljednje vrijeme sve mi se nešto vrti oko njih, pa odatle i ovi redovi.
Spomenula sam u uvodu jutra na selu, uza sve nabrojano zaboravila sam spomenuti, jednu od najvažnijih svari i to od ranog djetinjstva, to je naravno doručak, što drugo nego recimo ovo...
uz šalicu bijele kave, pokoji kiseli krastavac i krišku kruha.... kao djeca smo ovo zvali "jaje na oko ili jaje naumako", mama bi znala narezati kruh na manje komade, da ide lakše to umakanje ha,ha,ha... nakon takvog doručka, trčali smo uokolo čineći razne nestašluke sve do podneva . A uz njih u vrijeme djetinjih dana, vezujem i jednu od mojih obaveza, jer kako znate gdje su prava , tu su i obaveze, eh kada bi se barem odrasli toga pridržavali, gdje bi nam bio kraj. Dakle jedna od mojih obaveza je bila ići po jaja kod susjede preko puta, ako mi nismo imali svoje vlastite kokice. Uzela bih košaricu, novce i preko puta kod susjede. Ako ste htjeli kupiti 10 komada, pravilo je bilo i to ono nepisano da ste uvijek dobili i jedno ili dva gratis, da dođete i drugi puta. Eto toliko o sjećanjima, a sad krenimo na konkretne stvari.
Od njih možemo napraviti toliko toga, recimo naprimjer domaće rezance. njihova priprema započinje kao ovdje na slici
zatim slijedi miješenje tijesta i razvaljavanje....
na samom kraju ovo....
Mnošto je jela, čija priprema bi bila nezamisliva bez njih. Jedno od njih su i domaći žličnjaci sa jajima, uz zelenu salatu, jedno od zaštitnih znakova moga kraja, naročito u proljeće, kada koke počinju ponovno nesti punom parom, nakon zime, a u bašćama naraste ona fina zelena salata. Moje omiljeno jelo....
Svi mi volimo maminu kuhinju i rado joj se vraćamo, znate kako se kaže " moja mama kuha najbolje", a moja je pripremala nešto čemu se uvijek rado vraćam, to je mesna štruca sa jajima.
Moja varijacija na to jelo bi bila ovo....
U nedostatku vremena, želji da se nešto promijeni, jer ja barem u kuhinji nastojim nešto promijeniti, nastale su ove faširke punjene jajima. Mama ih je odobrila, a to je najvažnije zar ne. Volim isprobavati nešto novo, listati stare, ali i one novije kuharske knjige, pa sam tako pronašla i jednu finu salatu, s čim drugim nego sa jajima 😉, pa ako se sjećate oni su ipak glavni lik ovih redova, eto i nje, moje subotnje salate, ona do nje je salata od kuhanih krumpira i jaja, po starom maminom receptu.
Reći će netko da u svemu treba biti umjeren, pa tako i u konzumiraju jaja, u pravu je, jer ako pretjerujete, to se neće dobro odraziti na vaš kolesterol ili masnoće u krvi, dakle umjerenost je važna. Zbog toga neki ljudi izbjegavaju jesti žumanjak, jedu sam bjelanjak. Ali nećemo sad o zdravstvenim temama, ipak coolka nije liječnička ordinacija, nastavimo mi ovu našu žutu priču i to jednom slikom, malko neobičnom, koja je nastala sasvim slučajno, na putu od kuće, točnije u autu. Moji naime imaju domaće kokice i redovno me opskrbljuju domaćim jajima, što je ovdje i vidljivo....
Ovo nije nikakva reklama, možda neki od vas i prepoznaju proizvođača, ali unutra je čisti domaći proizvod, kutija služi samo za prijenos do kuće, nisam odoljela da i ovu sliku ne ubacim u ovu priču.... velika je razlika između domaćih i onih kupovnih jaja, prvenstveno u njihovoj boji. To je najviše vidljivo po žutim domaćim rezancima, pitama, kolačima, koji nisu onako bljedunjavi.
Iako rana jutra više ne provodim na selu i dalje me bude pijetli svojim glasnim kukurikanjem. Za to se brine susjedinim pijetao, točan je ko švicarski sat. Nije sad da mi to baš smeta, nemojte me krivo shvatiti, ponekad ga i ne čujem, valjda godine slušanja, ali ponekad onako u sebi kažem, da mu je već vrijeme da završi u nekoj juhi. Nadam se da ovo neće čitati ljubitelji pijetlova😉, jer bi to moglo biti loše za mene....ali neka njega, ja sam se samo malko šalila, naravno.... kada njega vidim sjetim se jednoga takvog maminog, imao je čak i ime, možete misliti zvao se Pišta Teremteteš Bolontanjo, bio je veliki crveno- crni s crvenom krestom i velikim repom. Ali narav mu i nije bila baš neka. Jednom zgodom napao je susjedu, koja je htjela uzeti nešto iz našeg vrta. Znate prije je tako bilo, što nemaš ti ima susjeda😉 . Uz njega nije bilo potrebe za psom ha,ha, kada ste išli kraj njega dobro je bilo imati metlu u rukama....
Došao je pomalo i kraj ovoj mojoj žutoj priči ( reći će netko, što ona može pisati ha,ha,ha) do neke nove, lijepi vam pozdrav sa sokaka uz nešto slatko! Da ne bude zabune, jaja su domaća, a susjedin pijetao je još uvijek u punoj formi svako jutro, a ona se hvali kako ima mnogo jaja!
:(Još nema komentara