zsatovic
Kratak je izlet u Makedoniju napravio od mene gnjavatora koji već danima govori samo o tome što je pojeo i što je popio, gdje je bio i što je vidio. A kako i ne bi kad je Makedonija za svakog poštenog izjelicu, kao Disneyland za djecu,
Uz, vino, naravno, posebno me uzbudilo povrće i jela od povrća. Povrće volim i obožavam čak više od vegetarijanaca. (Jer oni su na povrće osuđeni, moraju ga jesti da bi preživjeli, a ja ga volim iskreno, bez interesa).
Kad pomislim na Makedoniju, povrće mi prvo padne napamet. Većina povrća koje nam je stiglo iz Amerike u Europu, našlo je baš u Makedoniji svoju drugu domovinu. U vrijeme kad se povrće može kupiti bez obzira na godišnja doba, biti u zemlji povrća baš kad prirodno dozrijeva, veliki je užitak. Taj se subjektivni osjećaj ne da zamijeniti. Kulen bolje miriši u Slavoniji, a riba ima bolji okus ako se jede s pogledom na more. To je tako.
A sâm je početak bio savršen. Kad sam u kuhinji restorana primijetio, rajčicu nisam mogao zaustaviti provalu oduševljenja. Velike nepravilne rajčice, nevjerojatne crveno-ružičaste-plavičaste boje ležale su u kašeti. Rajčice kakve godinama nisam vidio. Što se to dogodilo? Tvrde vodene rajčice, bez okusa i mirisa osvojile su svijet. Nema onog pravog mirisa ni okusa koji mi je stvarao na vrhu jezika malu bolnu kvržicu. Pa čak ni rajčice iz vrtova prijatelja nisu više ono pravo. Valjda su i sadnice i sjemenje iz nekog sjevernjačkog staklenika.
A ove, makedonske rajčice bile su upravo suprotno. Rajčice iz djetinjstva. Rajčice iz raja. Mirišljava, nepravilna, raspuknuta, nepodobna za birokrate iz Europe. Uskoro nepodobna i za naše birokrate. Jedino se nadam da su ipak neki naši skromni znanstvenici uspjeli sačuvati sjemenje tih relikata u svojim bankama gena.
Na svakom ručku i večeri na stol su dolazile i male posudice sa sadržajem raznih boja. Neke ljute, neke blage, neke jako ljute. Crveno, zeleno... Ajvar i pinđur, ljutenica, patlidžan. Da se domaćini ne naljute, jeli smo i kovača na lešo i brancine u soli. Ribe iz njima najbližeg Egejskog mora. Ali, povrće je sve nas potpuno osupnulo. Tikvice, tanko narezane, pržene poput tempure, topile su se u ustima poput hostije. Pa pečeni patlidžani! A uza sve malo pinđura kakvog samo tu ima i ajvara koji svatko mora imati u zimnici.
Gledam lica domaćina. Pažljivo analiziraju kvalitetu. Kako oni zagrabe u posudu, tako odmah i ja. Pratim ih u stopu. Na stolu su i feferoni. Tu treba biti pažljiv. U euforiji se čovjek može prevariti i pomisliti da može jesti sve kao i drugi. Pa i ne može.
Uz ljutinu su razne salate. Rikula sa sirom, sušenom rajčicom. S osvježavajućim salatama i feta sirom ublažavam pohlepu za ljutinom. Čaša vina i dolazi novi slijed. Pa ponovno novo vino i sljedeći slijed. Nismo ni završili ručak, a već se dogovara večera!
I jesi li probao "gravče na tavče"?, pitaju me u Zagrebu. "Ne, ti si probao!" I mogu reći da sam se u Kavadarcima, u internom restoranu Vinarije Tikveš, uvjerio da "gravče" nije ono što se često nudi po naši zalogajnicama i gostionicama. Nije "gravče" skuhani grah, besmisleno zaljućen i zapečen s gomilom zaprške. Nemam ja ništa protiv zaprške općenito, ali ta često nuđena zapečena smjesa kod nas možda je zapečeni grah, ali nije "gravče na tavče". Nakon te gomile zaprške čovjek ne može normalno ni hodati ni spavati i nema tog vina koje će ublažiti osjećaj da imate podmornice u trbuhu. A "gravče" je jedno plemenito jelo u kojem grah tetovac dolazi u prvi plan, a kobasica na tanjuru samo je dobar prilog. Pogotovo mi se svidjelo da "gravče" nije bilo nekakvo glavno jelo nego samo jedan od desetak slijedova.
A sada sjedim i slušam makedonske gajde. "Oj devojče" svira Ljupčo Najdoski. Nikako mi se ne ide u obližnji supermarket. U mislima sam još uvijek u Kavadarcima, u restoranu Vinarije.
© Podravka d.d. 2003.—2012.
41 komentar do sada…
pozelela sam se svoju zemju posle ovog teksta..
sve je Gospodin Zeljko napisao kako sto je…
I onaj miris kad hodas po ulicama i osjetis da se u komsiluku pece paprika za Ajvar..
pa se sve zene sa komsiluka skupili i pomazu jedna drugoj..
a mi deca okolo cekamo na domaci kruh sa ajvarom i sirom..
i uvejk pitamo kad ce to biti gotovo???pa nase mame zagalame na nas…:-) i
ah nema to ovde i to se nemoze opisati..
nazalost… veliki pozdrav do sve Makedonke i oni ostali(ako imate sansu da odete u Makedoniju na eseni nemojte je propustiti)!!!!
miomirise – ne samo one za “pojesti”, nego mirise predivnih ljudi koji nas primaju dobrodošlicom kakvu nisam osjetila nigdje..bila sam ove jeseni i opet dolazim u proljeće..jer tko Makedoniju osjeti jednom, uvijek joj se vraća..
Svega sam to imala i U Vojvodini ali kad donesem kuci gajbu resenskih jabuka ono kuca mirise mesecima na njih…Boze lepote
Prije par dana vratila sam se iz Makedonije pooootpuno oduševljena i sa prepunim gepekom delicija koje nudi ta zemlja... Danima "gnjavim" sve oko sebe dojmovima i hranom i nadam se da ću uskoro ponovno posjetiti Makedoniju . . .