1
Eh da.. to je istina.. naime, ja imam problema sa srcem i slabokrvnosti, i junky food mi je strogo zabranjen. I nikada, apsolutno nikada neću dopustiti da jednom kad ću imati klince, odrastaju na takvoj prehrani, i da sjede kod kuće za raznim oblicima igrica cijelo vrijeme. Lijepo pozdrav.. ;o))
2
Gore sam mislila da neću dopustiti da cijelo slobodno vrijeme provode za kompjuterom i tome slično.. treba se kretati, biti malo više u prirodi.. to kaže jedna Zagorka.
3
Pročitala sam ovo na poslu. Na pauzi poveli smo razgovor što mi jedemo na poslu. Točno je da nismo djeca , ali i mi svoje zdravlje moramo čuvati . 29 bilo nas je na poslu , niko nije ništa jeo do pauze, a ona je u 11 sati. Na pauzi, točno smo prebrojili , 6 opet nije ništa jelo jer su na dijeti ili ne jedu za marendu. Dvoje je jelo burek, dvoje domaći sendvić sa kuhanim mesom , jedno puru sa mlijekom ,a ostali 18 peciva/ crna , bijela / sa paštetom , pekmezom , neko mlijeko , neko jogurt, čaj.
Živimo u malom gradu , i ONO ŠTO JE GLAVNO , kiosk sa isključivo fast food hranom znate li gdje je , pored škole. Pričamo dalje, ni jedno naše dijete koje ide u školu nije jelo ništa prije škole, svi maju plaćen topli obrok u školi , a pola djece iako imaju uplačen obrok dobili su đeparac za kupovinu doručka jer nisu sigurni da će to jesti i ako im marenda ne bude po volji kupiće fast food.
Kažu mi oni koji stanuju pored tog kioska, da je tolika gužva u vrijeme odmora da ne vjeruješ.
Na kraju došli smo do zaključka , reći ću ga iako nije za pohvalu.Na upit što im daju đeparac za fast food , odgovor je bolje je da jedu nešto nego ništa
4
Od svih komentatora članka, ja sam jedina majka s malom djecom. Iz mog kuta, stanje stvari je sljedeće:
Starija je u IV. razredu OŠ, Mlađa u cjelodnevnom vrtiću nakon što je od svoje godine i pol bila u jaslicama (što nitko nije birao nego je tako moralo biti).
Starija je prvu školsku marendu dobila upravo pred neki dan, na početku novoga polugodišta, jer se svih ovih ostalih sedam (7) semestara, dakle TREĆINU njezina ŽIVOTA, osjećala neprilagođenom jer ostala djeca jedu školsku hranu, a samo ona onu kućnu. Istina je i da je školska hrana ponekad bolja od one pripremljene doma jer ako je njoj škola popodne, a ja marendu spremim u 6.30 ujutro – o kojoj kvaliteti se radi? I zar svaki sendvič, pripremljen doma ili negdje drugdje, također nije fast food? Također, sve jabuke i mandarine koje sam joj 7 semestara stavljala u torbu nju se činile nesretnom.
U njezinoj školi jelovnik je različit po danima, pa tako dobije i jogurt i jabuku i pecivo i sendvič i kolač od jabuka. Za sada branim gazirane sokove, piju ih od rođendana do rođendana i to u razvodnjenom obliku, a pošteno govoreći – ne znam koliko dugo jer sam mišljenja da je ponekad važnije da se dijete osjeća dijelom zajednice negoli da živi po mojim uvjerenjima. (Nešto slično ovome piše i u jednom od članaka na Coolinarici.)
Ja sam jedna od dvije meni poznate majke koja dječje rođendane radi doma s domaćom hranom. Moja djeca pate za umjetnim kolačima, kupovnim pizzama i McDonaldom u kojem su u svom životu bile doslovce jedanput.
Mira je ispričala priču sa svoga posla. Kod mene je nas 10, muški doma doručkuju a već u 9.30 kusaju bureke i sendviče od metra; mi žene smo mudrije pa je naša marenda više bazirana na jogurtima i voću uz “nježno” pecivo.
U svezi Violetinog komentara o kompjutorima, Starija je već u 1. razredu OŠ dobila zadatak da pošalje e-mail, u međuvremenu su zadatci postali složeniji. Iz toga dobiva ocjenu. Odgoj se svede na to da ne igraju sastavi tipa “Moje želje, moji snovi”, već biraš između većeg i manjeg zla. Moja djeca su generacija koja trebaju biti informatički mnogo pismenija nego ja, od tvojih će se to mnogo više tražiti i nećeš baš mnogo moći birati, želiš li da napreduju u obrazovanju. Ja sam postigla nekakav kompromis sa samom sobom pa moja djeca uz moju cenzuru smiju na Coolinariku jer će nešto naučiti što će im u životu trebati; igrice ne smiju igrati dulje od sat vremena tjedno. S ovim tretmanom teško da će ijedna od njih postati Njava ili Maratz.
Violet, priroda se dade iskombinirati i s igricama i s ostalim dječjim razonodama, ne trebaš se roditi kao Zagorka za to postići, dovoljno je da voliš svoju djecu.
5
I ja svoju djecu pokusavam spasiti od junky food, taktikom “smanjenja štete”. U smislu da je voće i povrće obavezno, kao i mlijeko, otprilike jednom tjedno riba, dvaput mahunarke, malo mesa i puno riže i tjestenine. Naravno da se između toga provuče i nešto “junky”! Smatram nemogućim da današnja djeca (a, i odrasli) baš nikada ne posegnu za takvom hranom. Ponekad ju treba dopustiti, kako se ne bi osjećali drukčijima, i kako je ne bi učinili najpoželjnijom stvari na svijetu. Živim u Americi gdje je takva hrana skoro jedina. Smije se i privlači bojom, muzikom, nasmiješenim licima s televizije, ulice, frižidera. Borim se koliko mogu, ali ne želim da mi to postane opsesija. Svakodnevno kuham, (oko pet popodne jedino iz mojih vratiju osjeća miris kuhane hrane, dok liftovima jure momci koji susjedima raznose pizze, kinesku i meksičku hranu, hamburgere), mada mi to ponekad predstavlja žrtvu. Djeci za školu, pošto nema ni menze, ni kioska, moram spremati tzv. lunch boxove, torbice u koje im stavljam marendu i ručak. Ta svakodnevna obaveza, sok, sendvic, krekeri, tjestenina, riža, voce (koje obavezno vrate) mi ponekad navečer isiše posljednju trunku energije.
Kad su moja djeca stasala za vrtić i školu shvatila sam da je teorija jedno, a praksa drugo. Svaka mamam zna koliko može dati i učiniti, a nijedna se ne smije osjećati krivom jer jučer nije stigla ili htjela kuhati, pa je djeci naručila pizzu!!!
7
Imam dva sina, jedan je na faxu (22 g.) i ne živi s nama no uspjela sam u onih prvih 19 godina usaditi naviku da mora doručkovati. Priznao mi je kad je otišao od kuće da prvih nekoliko mjeseci nije jeo ujutro no onda je shvatio da će se rađe dići pola sata ranije i pošteno doručkovati nego biti cijeli dan izmučen…Kad dođe doma mama to malo razmazi pa najčešće ja radim doručak ali tako je brzo odrastao.
Drugi sin pohađa 7. razred. Doma prije škole obavezno doručkuje. Ponekad su musli s mlijekom ili jogurtom, nekad palenta s jogurtom, griz, mlječni namaz…ne jedu salame ujutro navodno im ne ide…Za marendu uzme voćku. Zajedno ručano oko 15.30-16. Ja si uvijek pod muku uzmem da dan prije da bar na pola napravim ručak za slijedeći dan, kad dođem doma to na brzaka dovršim…
Svi klinci kad su rođendani i neke interne zabavice odu na hamburger, pizzu i smatram da ako se dijete doma normalno (raznoliko i kuhano) hrani nema problema ako ponekad kad je u gradu s fendovima ode u fast-food i pojede nešto nezdravo. Pa uostalom nisu ni kolači nešto posebno zdravi, a protiv nije toliko velika buka. :)
Mene osobno smetaju automati za slatkiše, grickalice, gazirane sokove i ostale gluposti koje se nalaze u školama. Ne znam tko je kome morao uvaliti lovu da se dozvole takve stvari staviti u sklopu škole. To je izazov i ako se nalazi u školi nekako je normalno da je to ono što je dobro, a u biti nije.
Sjedenje za kompom? Ono što treba obaviti za školu ponekad bude i po sat dnevno, ali budući da trenira košarku (trening svaki dan) tu se sasvim dovoljno razgiba, a stariji sin ima svu komunikaciju s profesorima preko e-maila tako da mu je to obavezno…
Mislim da je nekim roditeljima najlakše i najmirniji su kad im je dijete ufurano u neku igricu pa oni imaju svoj mir, a dijete radi ono što “voli”. Djeci se treba posvetiti, pružiti im priliku za razgovor, za druženje, a ne samo biti nervozani. Biti roditelj je jako teško budući da je skoro nemoguće povući crtu između onog što je dobro i onog što je loše, a da se klinci ne naljute. Treba se naći kompromis, a kad pukne pubertet u glavu gotovo je nemoguće razgovarati no treba biti uuupoooran i stalno poticati na razgovor i ne zatvarati vrata u komunikaciji.
10
Drage mame (i buduće mame) svi vaši komentari su dragocjena životna iskustva. Na plećima majke leži zahtjevna zadaća usvajanja zdravih prehrambenih navika naše djece. Sve im mi želimo najbolje, ali često je potrebno puno strpljenja i pregovaračkih vještina da pri tome ostane mir u kući i nitko ne ostane duboko nesretan i povrijeđen jer mu branimo ono što žarko želi i što njegovi prijatelji jedu barem jednom tjedno.
Vjerujem da se temelji svega grade u domu, mi sami smo najbolji primjer djetetu ali s obzirom da su djeca po puno vremena provedu u vrtićima ili školama, i ono što se tamo pojede nije zanemarivo. Oduvijek me čudilo kao ni u vrtićima ni u školama jelovnike ne sastavljaju nutricionisti, nego kuharice, medicinske sestre… Mišljenja sam da bi svi oni bi trebali zajedno surađivati i kreirati nove i korigirati postojeće jelovnike u skladu s nutritivnim i energetskim potrebama djece određene životne dobi (o čemu govore mnogi stručni radovi) i to na nivou cijele države a ne lokalno po pojedinim školama, vrtićima…
Da li će se (možda) nešto promijeniti na tom planu pokazat će Akcijski plan za prevenciju i smanjenje tjelesne težine.
Ideja je tu, a kakva će biti realizacija, vidjet ćemo?
11
Fast food mi je užas. Sama nisam pojela nešto takvo već pet-šest godina. Svojoj djeci spremam obroke za školu i učim ih da je fast food loša hrana. Još su mali i nemam problema, ne znam da li će kada budu tinejdžerskih godina, a svi njihovi vršnjaci za užinu budu kupovali hamburgere i sendviče moći odoljeti toj napasti. nadam se da hoće.
Mrzim fast food!
12
Nadasve zanimljiv članak. Imam djevojčicu od 5 godina i vjerujte mi, koliko god joj svakodnevno serviram tu zdravu hranu, toliko to djete može i umoriti. Svaki dan je obavezno kod nas 2 kuhana obroka, ali to ne znači da ja maloj neću dati ćevape i topli sendvić kada ona to poželi. Zašto ne!? U suprotnom, smatram, ako joj to sad budem branila, može mi se desiti upravo to da kad krene u školu, skupa sa svojim vršnjacima “visi” ispred fast-food kioska. Stoga ne vidim ništa problematično u tome što moje dijete jede 2-3 puta mjesečno pizzu i slicne fast ludorje. A što se kompjutera tiče, zimi je to malo teže izregulirati pa joj dozvolim pola sata igrica na dan, ali sad kada je već toplije vrime mala i ne misli na kompjuter već se igra vani i dođe doma umorna, spremna za tuširanje i krevet. U svemu treba biti umjeren jer nametanjem naše volje kontra njihovih želja, u prevelikoj količini, dobit ćemo problem do kojeg nije trebalo doći da smo samo malo slušali njihove potrebe. Jer, prisjetimo se malo, tko je od nas volio zelenje sa 5-6 godina!?
andreja
© Podravka d.d. 2003.—2012.
12 komentara do sada…
Živimo u malom gradu , i ONO ŠTO JE GLAVNO , kiosk sa isključivo fast food hranom znate li gdje je , pored škole. Pričamo dalje, ni jedno naše dijete koje ide u školu nije jelo ništa prije škole, svi maju plaćen topli obrok u školi , a pola djece iako imaju uplačen obrok dobili su đeparac za kupovinu doručka jer nisu sigurni da će to jesti i ako im marenda ne bude po volji kupiće fast food.
Kažu mi oni koji stanuju pored tog kioska, da je tolika gužva u vrijeme odmora da ne vjeruješ.
Na kraju došli smo do zaključka , reći ću ga iako nije za pohvalu.Na upit što im daju đeparac za fast food , odgovor je bolje je da jedu nešto nego ništa
Starija je u IV. razredu OŠ, Mlađa u cjelodnevnom vrtiću nakon što je od svoje godine i pol bila u jaslicama (što nitko nije birao nego je tako moralo biti).
Starija je prvu školsku marendu dobila upravo pred neki dan, na početku novoga polugodišta, jer se svih ovih ostalih sedam (7) semestara, dakle TREĆINU njezina ŽIVOTA, osjećala neprilagođenom jer ostala djeca jedu školsku hranu, a samo ona onu kućnu. Istina je i da je školska hrana ponekad bolja od one pripremljene doma jer ako je njoj škola popodne, a ja marendu spremim u 6.30 ujutro – o kojoj kvaliteti se radi? I zar svaki sendvič, pripremljen doma ili negdje drugdje, također nije fast food? Također, sve jabuke i mandarine koje sam joj 7 semestara stavljala u torbu nju se činile nesretnom.
U njezinoj školi jelovnik je različit po danima, pa tako dobije i jogurt i jabuku i pecivo i sendvič i kolač od jabuka. Za sada branim gazirane sokove, piju ih od rođendana do rođendana i to u razvodnjenom obliku, a pošteno govoreći – ne znam koliko dugo jer sam mišljenja da je ponekad važnije da se dijete osjeća dijelom zajednice negoli da živi po mojim uvjerenjima. (Nešto slično ovome piše i u jednom od članaka na Coolinarici.)
Ja sam jedna od dvije meni poznate majke koja dječje rođendane radi doma s domaćom hranom. Moja djeca pate za umjetnim kolačima, kupovnim pizzama i McDonaldom u kojem su u svom životu bile doslovce jedanput.
Mira je ispričala priču sa svoga posla. Kod mene je nas 10, muški doma doručkuju a već u 9.30 kusaju bureke i sendviče od metra; mi žene smo mudrije pa je naša marenda više bazirana na jogurtima i voću uz “nježno” pecivo.
U svezi Violetinog komentara o kompjutorima, Starija je već u 1. razredu OŠ dobila zadatak da pošalje e-mail, u međuvremenu su zadatci postali složeniji. Iz toga dobiva ocjenu. Odgoj se svede na to da ne igraju sastavi tipa “Moje želje, moji snovi”, već biraš između većeg i manjeg zla. Moja djeca su generacija koja trebaju biti informatički mnogo pismenija nego ja, od tvojih će se to mnogo više tražiti i nećeš baš mnogo moći birati, želiš li da napreduju u obrazovanju. Ja sam postigla nekakav kompromis sa samom sobom pa moja djeca uz moju cenzuru smiju na Coolinariku jer će nešto naučiti što će im u životu trebati; igrice ne smiju igrati dulje od sat vremena tjedno. S ovim tretmanom teško da će ijedna od njih postati Njava ili Maratz.
Violet, priroda se dade iskombinirati i s igricama i s ostalim dječjim razonodama, ne trebaš se roditi kao Zagorka za to postići, dovoljno je da voliš svoju djecu.
Kad su moja djeca stasala za vrtić i školu shvatila sam da je teorija jedno, a praksa drugo. Svaka mamam zna koliko može dati i učiniti, a nijedna se ne smije osjećati krivom jer jučer nije stigla ili htjela kuhati, pa je djeci naručila pizzu!!!
Drugi sin pohađa 7. razred. Doma prije škole obavezno doručkuje. Ponekad su musli s mlijekom ili jogurtom, nekad palenta s jogurtom, griz, mlječni namaz…ne jedu salame ujutro navodno im ne ide…Za marendu uzme voćku. Zajedno ručano oko 15.30-16. Ja si uvijek pod muku uzmem da dan prije da bar na pola napravim ručak za slijedeći dan, kad dođem doma to na brzaka dovršim… Svi klinci kad su rođendani i neke interne zabavice odu na hamburger, pizzu i smatram da ako se dijete doma normalno (raznoliko i kuhano) hrani nema problema ako ponekad kad je u gradu s fendovima ode u fast-food i pojede nešto nezdravo. Pa uostalom nisu ni kolači nešto posebno zdravi, a protiv nije toliko velika buka. :)
Mene osobno smetaju automati za slatkiše, grickalice, gazirane sokove i ostale gluposti koje se nalaze u školama. Ne znam tko je kome morao uvaliti lovu da se dozvole takve stvari staviti u sklopu škole. To je izazov i ako se nalazi u školi nekako je normalno da je to ono što je dobro, a u biti nije.
Sjedenje za kompom? Ono što treba obaviti za školu ponekad bude i po sat dnevno, ali budući da trenira košarku (trening svaki dan) tu se sasvim dovoljno razgiba, a stariji sin ima svu komunikaciju s profesorima preko e-maila tako da mu je to obavezno…
Mislim da je nekim roditeljima najlakše i najmirniji su kad im je dijete ufurano u neku igricu pa oni imaju svoj mir, a dijete radi ono što “voli”. Djeci se treba posvetiti, pružiti im priliku za razgovor, za druženje, a ne samo biti nervozani. Biti roditelj je jako teško budući da je skoro nemoguće povući crtu između onog što je dobro i onog što je loše, a da se klinci ne naljute. Treba se naći kompromis, a kad pukne pubertet u glavu gotovo je nemoguće razgovarati no treba biti uuupoooran i stalno poticati na razgovor i ne zatvarati vrata u komunikaciji.
Ideja je tu, a kakva će biti realizacija, vidjet ćemo?
Mrzim fast food!