andreja
Kod djece koja više od četiri puta tjedno jedu fast food postoji povećani rizik od razvoja bolesti srca i krvnih žila u odrasloj dobi, pokazuje istraživanje koje je prezentirano na skupu American Heart Association. Djeca koja redovito večeraju izvan kuće konzumiraju više ugljikohidrata, soli i masnoća nego djeca koja jedu kod kuće.
Istraživanje je uključilo 621 školske djece i tinejdžera u drugom, petom, osmom i trećem srednje, koja su pod paskom stručnjaka ispunila anketu s pitanjima vezanim uz prehranu i fizičku aktivnost.
Preko petine djece izjavilo je da izvan kuće jede četiri i više puta tjedno, ne uključujući ručkove u školi ili hranu za međuobrok koju su nosili od kuće. Isto tako starija djeca (37%) češće konzumiraju fast food od mlađe djece (11%).
Prema riječima Karen Olson, voditeljice istraživanja, još više zabrinjava to što ta djeca imaju i povišen krvni tlak, nižu razinu dobrog HDL kolesterola i manje LDL čestica. Male, guste čestice LDL kolesterola poznate su kao rizični faktor za pojavu ateroskleroze jer tvore naslage na arterijama. Djeca koja jedu brzu hranu također imaju i manju osjetljivost na inzulin što je rani pokazatelj dijabetesa.
Da stvar bude još više zabrinjavajuća, djeca koja češće i više jedu fast foodu prosjeku popiju i do 1, 5 puta više slatkih, gaziranih pića nego njihovi vršnjaci. Uz to se manje kreću i provode više od četiri sata dnevno za računalom, televizorom ili play stationom.
Konzumiranje obroka izvan kuće, u razumnoj mjeri, maksimalno 2-3 puta tjedno, nije imalo tako štetne efekte.
Poruka koju upućujemo roditeljima, kaže Karen Olson, je ta da ste vi roditelji ti koji trebate kreirati jelovnik i odabrati što će vaša djeca jesti. Napravite zdravi odabir, čak i u fast food restoranima uvijek možete izabrati salatu ili neku drugu manje masnu i slatku hranu.
-
Tagovi
-
Iz Prehrambenog rječnika
-
Uvjeti korištenja i autorska prava
© Podravka d.d. 2003.—2012.
12 komentara do sada…
Živimo u malom gradu , i ONO ŠTO JE GLAVNO , kiosk sa isključivo fast food hranom znate li gdje je , pored škole. Pričamo dalje, ni jedno naše dijete koje ide u školu nije jelo ništa prije škole, svi maju plaćen topli obrok u školi , a pola djece iako imaju uplačen obrok dobili su đeparac za kupovinu doručka jer nisu sigurni da će to jesti i ako im marenda ne bude po volji kupiće fast food.
Kažu mi oni koji stanuju pored tog kioska, da je tolika gužva u vrijeme odmora da ne vjeruješ.
Na kraju došli smo do zaključka , reći ću ga iako nije za pohvalu.Na upit što im daju đeparac za fast food , odgovor je bolje je da jedu nešto nego ništa
Starija je u IV. razredu OŠ, Mlađa u cjelodnevnom vrtiću nakon što je od svoje godine i pol bila u jaslicama (što nitko nije birao nego je tako moralo biti).
Starija je prvu školsku marendu dobila upravo pred neki dan, na početku novoga polugodišta, jer se svih ovih ostalih sedam (7) semestara, dakle TREĆINU njezina ŽIVOTA, osjećala neprilagođenom jer ostala djeca jedu školsku hranu, a samo ona onu kućnu. Istina je i da je školska hrana ponekad bolja od one pripremljene doma jer ako je njoj škola popodne, a ja marendu spremim u 6.30 ujutro – o kojoj kvaliteti se radi? I zar svaki sendvič, pripremljen doma ili negdje drugdje, također nije fast food? Također, sve jabuke i mandarine koje sam joj 7 semestara stavljala u torbu nju se činile nesretnom.
U njezinoj školi jelovnik je različit po danima, pa tako dobije i jogurt i jabuku i pecivo i sendvič i kolač od jabuka. Za sada branim gazirane sokove, piju ih od rođendana do rođendana i to u razvodnjenom obliku, a pošteno govoreći – ne znam koliko dugo jer sam mišljenja da je ponekad važnije da se dijete osjeća dijelom zajednice negoli da živi po mojim uvjerenjima. (Nešto slično ovome piše i u jednom od članaka na Coolinarici.)
Ja sam jedna od dvije meni poznate majke koja dječje rođendane radi doma s domaćom hranom. Moja djeca pate za umjetnim kolačima, kupovnim pizzama i McDonaldom u kojem su u svom životu bile doslovce jedanput.
Mira je ispričala priču sa svoga posla. Kod mene je nas 10, muški doma doručkuju a već u 9.30 kusaju bureke i sendviče od metra; mi žene smo mudrije pa je naša marenda više bazirana na jogurtima i voću uz “nježno” pecivo.
U svezi Violetinog komentara o kompjutorima, Starija je već u 1. razredu OŠ dobila zadatak da pošalje e-mail, u međuvremenu su zadatci postali složeniji. Iz toga dobiva ocjenu. Odgoj se svede na to da ne igraju sastavi tipa “Moje želje, moji snovi”, već biraš između većeg i manjeg zla. Moja djeca su generacija koja trebaju biti informatički mnogo pismenija nego ja, od tvojih će se to mnogo više tražiti i nećeš baš mnogo moći birati, želiš li da napreduju u obrazovanju. Ja sam postigla nekakav kompromis sa samom sobom pa moja djeca uz moju cenzuru smiju na Coolinariku jer će nešto naučiti što će im u životu trebati; igrice ne smiju igrati dulje od sat vremena tjedno. S ovim tretmanom teško da će ijedna od njih postati Njava ili Maratz.
Violet, priroda se dade iskombinirati i s igricama i s ostalim dječjim razonodama, ne trebaš se roditi kao Zagorka za to postići, dovoljno je da voliš svoju djecu.
Kad su moja djeca stasala za vrtić i školu shvatila sam da je teorija jedno, a praksa drugo. Svaka mamam zna koliko može dati i učiniti, a nijedna se ne smije osjećati krivom jer jučer nije stigla ili htjela kuhati, pa je djeci naručila pizzu!!!
Drugi sin pohađa 7. razred. Doma prije škole obavezno doručkuje. Ponekad su musli s mlijekom ili jogurtom, nekad palenta s jogurtom, griz, mlječni namaz…ne jedu salame ujutro navodno im ne ide…Za marendu uzme voćku. Zajedno ručano oko 15.30-16. Ja si uvijek pod muku uzmem da dan prije da bar na pola napravim ručak za slijedeći dan, kad dođem doma to na brzaka dovršim… Svi klinci kad su rođendani i neke interne zabavice odu na hamburger, pizzu i smatram da ako se dijete doma normalno (raznoliko i kuhano) hrani nema problema ako ponekad kad je u gradu s fendovima ode u fast-food i pojede nešto nezdravo. Pa uostalom nisu ni kolači nešto posebno zdravi, a protiv nije toliko velika buka. :)
Mene osobno smetaju automati za slatkiše, grickalice, gazirane sokove i ostale gluposti koje se nalaze u školama. Ne znam tko je kome morao uvaliti lovu da se dozvole takve stvari staviti u sklopu škole. To je izazov i ako se nalazi u školi nekako je normalno da je to ono što je dobro, a u biti nije.
Sjedenje za kompom? Ono što treba obaviti za školu ponekad bude i po sat dnevno, ali budući da trenira košarku (trening svaki dan) tu se sasvim dovoljno razgiba, a stariji sin ima svu komunikaciju s profesorima preko e-maila tako da mu je to obavezno…
Mislim da je nekim roditeljima najlakše i najmirniji su kad im je dijete ufurano u neku igricu pa oni imaju svoj mir, a dijete radi ono što “voli”. Djeci se treba posvetiti, pružiti im priliku za razgovor, za druženje, a ne samo biti nervozani. Biti roditelj je jako teško budući da je skoro nemoguće povući crtu između onog što je dobro i onog što je loše, a da se klinci ne naljute. Treba se naći kompromis, a kad pukne pubertet u glavu gotovo je nemoguće razgovarati no treba biti uuupoooran i stalno poticati na razgovor i ne zatvarati vrata u komunikaciji.
Ideja je tu, a kakva će biti realizacija, vidjet ćemo?
Mrzim fast food!