Ekspedicije izdržljivosti

Naši treninzi obuhvaćaju zimsko penjanje po snježnim planinama Mont Blanca, Triglava, Grand Paradisa i Grosglocknera.

Srećko Bošković od djetinjstva je bio izviđač i oduvijek je izražavao svoju ljubav prema prirodi, a danas je član klubova koji se bave ekstremnim sportovima unutar Saveza skauta Samobor, koji ujedinjuje skupine s različitim interesima.

"Alpinizmom sam se počeo baviti tek prije sedam godina, kada sam se prvi put popeo na Mont Blanc. Budući da mi je to pošlo za rukom bez problema, odlučio sam nastaviti, da vidim gdje su mi granice. Mislim da ljudi najveće uspjehe ostvaruju između 30. i 40. godine života, ali uz iskustvo koje nose godine. Uspjeh ipak najviše ovisi o psihičkoj i fizičkoj pripremljenosti osobe."

"Pritom je veoma bitna prilagodba, pa tako nekoliko dana najprije provodimo u kampu na određenoj visini i postupno se prilagođavamo i penjemo. To je potrebno kako bi se organizam priviknuo na uvjete jer on reagira na nedostatak kisika. To nije postupak pravocrtnog penjanja već se penjemo i spuštamo i ljudskom je tijelu nemoguć drukčiji postupak. Vrijeme prilagodbe organizma koristimo ujedno i za postupno prenošenje opreme jer imamo nekoliko šatora, odnosno u svakoj bazi u koju se vraćamo po jedan. Šatore možemo ostaviti bez bojazni jer ne postoji opasnost da će ih netko uzeti - može samo prenoćiti u njima, što se često i događa."

Kako je protekla vaša posljednja ekspedicija Pamir 2004.?
Ekspedicija je trajala 28 dana, od 19. srpnja do 16. kolovoza. Zahvalni smo Podravki što nas je podržala u tom projektu. Prvi su put s nama bili novinar i snimatelj koji su pratili naše pothvate do visine 4-5 tisuća metara, odnosno dokle su mogli hodati. Mi jednostavno pomičemo svoje granice, a planinu morate voljeti da bi vam dopustila da hodate po njoj. Velika bi se ekspedicija mogla organizirati svake godine, ali to zbog financija i drugih obveza nije izvedivo. Ni u jednoj ekspediciji nemamo šerpe (nosače) i vodiče, već sve svoje stvari nosimo sami, i sami hodamo, ali ne zato što to želimo nego zato što nemamo novca da si priuštimo takav "luksuz".

Uravnotežena i skladna prehrana

Kako ste se hranili i koju je ulogu Podravka odigrala u tome dijelu sponzorstva?
Na ekspedicijama jedemo ono što ponesemo sa sobom, a mi smo ponijeli Podravkine instant-juhe Fini-mini koje su činile 50 posto naše ishrane i pokazale se vrlo praktičnima. Meni više odgovara juha od gljiva, dok su kolegi bolje bistre juhe. Također su nam mnogo značili i čajevi. Moj klupski kolega i partner u penjanju više voli tjesteninu, žitarice i mliječne proizvode, pa je pripremao Čokolino i Talianettu, dok ja preferiram mesni doručak ili paštetu. Svatko mora sam odrediti koja mu hrana najviše odgovara jer svaki organizam traži drugo.
Sa sobom ne možemo nositi previše hrane i moramo se prilagoditi, ali osnovni je problem tekućina. Prije završnog uspona prisiljavamo se što više pojesti jer sam uspon traje sedam dana, a penjemo se postupno po bazama - danju se penjemo, a noću spavamo. Spavamo na nižim visinama jer na višima to zapravo niti ne možemo. Česte su snježne oluje, a temperatura doseže i do -40° C. Moram priznati da smo prilično iscrpljeni, ali ako previše razmišljamo o tome, postoji opasnost da čovjek klone duhom.

Kako rješavate problem nedovoljnih količina tekućine?
Na visini od nekoliko tisuća metara vodu dobivamo topljenjem snijega, a na tako niskim temperaturama to je prilično teško izvesti, pa nosimo benzin jer plin slabo gori zbog nedostatka kisika u zraku. Od tri kilograma otopljenoga snijega možemo dobiti litru vode, a na tako velikim visinama taj postupak otapanja traje i po četrdesetak minuta. Poznato je da je čovjeku prijeko potrebna određena količina tekućine, a ta potreba raste primjereno fizičkim naporima, osobito kada u penjanju provedemo i po deset sati na dan. Nažalost, često ne možemo otopiti toliko snijega kolike su nam dnevne potrebe za vodom. Sve to nadoknađujemo samokontrolom i skromnošću.

Po čemu se razlikuje uobičajena prehrana od prehrane u ekspediciji?
Na velikim visinama i zbog nedostatka kisika nemate preveliku želju za hranom, premda je organizam sve iscrpljeniji. Za razliku od vrhunskih sportaša, naša prehrana ovisi o tome komu što odgovara i nije propisana, niti strogo određena. Iza nas ne stoji tim stručnjaka koji bi vodili računa o našoj prehrani jer se mi tim sportom ne bavimo profesionalno.
Nitko od nas nije vegetarijanac, ali uglavnom jedemo laganu hranu, da se nakon obroka dobro osjećamo. Stvar je u samom organizmu, ali moramo biti što lakši jer je tjelesna težina otežavajući faktor pri penjanju, no moramo imati i dovoljno snage. Potrebno je naći ravnotežu i sklad. Stoga je takav sport vrlo zahtjevan, opasan i, moglo bi se reći, ekstreman. Uz fizičke se granice moraju postaviti i granice u vlastitom umu jer ćete se u protivnome tisuće puta upitati što mi je to trebalo.
Vitamine uzimam uglavnom kada mi to liječnik preporuči radi bržeg zacjeljivanja ozljeda, ali ne uzimam nikakve druge dodatke.
Preferiram domaću hranu, odnosno onu za čiju pripremu nisu nužni sastojci iz specijaliziranih trgovina već se mogu kupiti u svim samoposluživanjima, ali ne mogu zamisliti život bez kruha.

Pripreme za ekspediciju

Na ekspedicijama jedemo ono što ponesemo sa sobom, a mi smo ponijeli Podravkine instant-juhe Fini-mini koje su činile 50% naše prehrane.

Imate li neku vrstu pretpripreme ili stalno održavate kondiciju?
Budući da se bavim raznim aktivnostima, nemam nikakvu određenu pretpripremu, ali volim hodanje i mogu hodati neograničeno dugo. Naši treninzi obuhvaćaju zimsko penjanje po snježnim planinama Mont Blanca, Triglava, Grand Paradisa i Grosglocknera. Aktivno igram nogomet i mnogo vremena provodim u šetnjama i raftingu na Soči i Uni koje su najbolje za pravi rafting. Osim toga, potrebno mi je samo šest do sedam sati sna, tako da sve stignem.

Koje su najčešće ozljede?
U ekstremnom alpinizmu postoji veliki postotak smrtnosti, zbog opasnosti pri penjanju, jer ozljeda poput loma na velikoj visini znači smrt. Na takvim visinama ozljede ne zacjeljuju lako, ali nema opasnosti od infekcije jer na toj visini i temperaturi nema bakterija.
Dogodilo mi se da je prilikom treninga na jednom spustu s Grosglocknera u Austriji helikopter morao doći po mene. Iščašio sam rame okrenuvši se dva puta oko ruke jer sam ostao visjeti na užetu nakon što mi je cepin ispao iz ruke. Na ekspedicijama poput Pamira takva bi ozljeda značila smrt jer, ako u blizini i postoji liječnik, on u najboljem slučaju može stići tek za tri dana, dok istodobno u cijelom Tadžikistanu postoje samo tri helikoptera koji, ako su i ispravni, ne mogu letjeti više od 5000 m.

Što obvezno morate nositi sa sobom?
Naši popisi moraju biti nekoliko puta prekontrolirani i sva oprema mora biti vrhunska i više puta testirana. Nužna je topla odjeća jer tu nema improvizacije. Budući da zbog nedostatka kisika katkad zaboli glava, tablete protiv glavobolje mogu ublažiti bol, ali neće ukloniti problem. Potrebno je uzeti tablete koje ublažavaju želučane tegobe. Čini se da se ekstremnim alpinizmom mogu baviti osobe koje su spremne pomicati granice svoje izdržljivosti.

Imate li već u planu sljedeću ekspediciju?
Htjeli bismo se popeti na Vrh komunizma visok 7495 metara, odnosno 300 metara viši od vrha koji smo osvojili na našoj posljednjoj ekspediciji. To je i najviši vrh u Pamirskom gorju, a u planu nam je tek za dvije ili tri godine.

Autor: Ines Banjanin, novinarka

Osim pisanja, volim čitati i knjige su moja dnevna potreba, baš kao i hrana.