Leonardovo vrijeme je vrijeme kad se rađala mediteranska kuhinja. Počinju se izdavati prve kuharice. Ozbiljne knjige o hrani nastaju u raznim zemljama Europe, a samostani prestaju biti jedini centri u kojima se čuvaju stara i zaboravljena kulinarska znanja.
Hrana u Italiji predstavlja istinski užitak koji se slavi svakodnevno kao gozba za sva osjetila u društvu obitelji ili prijatelja, kod kuće ili u dobrom restoranu.
Namirnice mediteranskog podneblja najbolje govore same za sebe: maslinovo ulje, crno vino, vrlo malo mesa, nemasna riba, mnogo kuhanoga povrća, raštika i zelena salata, obilje agruma, smokve, bademi, grožđe...
Mediteranski jelovnik treba sastaviti tako da svakodnevno bude kruha i različitih vrsta tjestenina, potom voća i povrća, a posebno mahunarki, te maslinova ulja. Nekoliko puta tjedno valja uživati u siru i jogurtu, ribi i peradi a crveno meso treba izbjegavati.
Za kuhinju Torina i Pijemonta kažu da je iskrena, otvorena, ukusna i jaka. Za većinu najpoznatijih jela osnova su lokalni proizvodi određeni geografijom područja. Pijemont su i ravnice i jezera i brežuljci, ali i planine.
Veliki slikar iz Seville, Bartolome Murillo, 1964. naslikao je "Anđeosku kuhinju". Na slici dva mala debeljuškasta anđelčića kako kuhaju rajčicu, dva patlidžana, a tu je i duguljasta buča. Znaju anđeli što je prava salsa!